Piše: Darko Jovović
„Protu Dragana je volio narod“. Ovo, između ostalog, izgovori mitropolit Crnogorsko –primoraski Joanikije, dok se, ispred manastira Đurđevi Stupovi, u prisustvu brojnog sveštenstva i vjernika, opraštao od protojereja stavrofora Dragana Ristića, kom Bog namijeni da, pod ovom nebeskom kapom, proživi 54 ljeta. Dodade mitropolit Joanikije da je Otac Dragan, kako su ga njegovi Beranci, uglavnom, oslovaljvali, „bio krotak, bezazlen, čovjek i onaj pravi narodni sveštenik, koji dijeli sa svojom pastvom, sa svojim narodom, sa bilo kojim čovjekom koga srete u životu i zlo i dobro“.
Ovo je, zasigurno, najbolje, najljudskije i najtoplije slovo o svešteniku Draganu Ristiću koji, kao rođeni Baranin, prije 31 godinu, s blagoslovom blaženopočivšega mitropolita Amfilohija, dođe u Berane da, među prvima, započe raditi na duhovnoj obnovi naroda Vasojevića i Limske doline. Tim prije, jer ovo slovo izgovori vladika Joanikije uz kog je Otac Dragan potrošio najljepše godine svoga života dok su služili Bogu i vjernom narodu u Đurđevim Stupovima i drugim brojnih hramovima, čije temelje davno udariše izdanci svetorodne loze Nemanjića. Izusti vladika Joanikije još mnoštvo uzvišenih riječi o Ocu Draganu, ali na kraju pusti i suzu za protom kog je, kako i sam reče, nesebično cijenio i uvažavao, dok okupljeni narod, tiho, prokomentarisa: „Evo i mitropolit zaplaka“. Bogami, i narod pusti suze, zajedno sa svojim vladikom Joanikijem, koji je preko dvije decenije, stolujući u Đurđevim Stupovima, kao episkop Eparhije budimljansko – nikšićke, sa protom Draganom, svakome, široko, otvaro dveri manstirske. A ta vladikina suza kao da za vijek vjekova opečati životopis Oca Dragana pečatom besmrtnosti. A i ljudski je bilo zaplakati nad sjenima popa Dragana Ristića, jer kako sakriti suzu kad odlazi čovjek kojeg je volio narod. Narod koji se u glas složi da tužnijeg, a dostojanstvenijeg ispraćaja Berane odavno nije imalo.
A narod je volio Oca Dragana, jer je on, po svemu, bio istinski svještenik i narodni čovjek. Jer nema porodice, kao naglasi mitropolit Joanikije, „koja je bila u nekom jadu ili bijedi da je nije posjetio i da nije sa njom zajedno sastradavao“. I ne samo to, Otac Dragan je motivisao i druge da pomažu, što u svom govoru posvjedoč i vladika Joanikije.
Sjećamo se da Otac Dragan nije besjedio i govorio dugo, ali da je sve što je izgovarao bilo toliko iskreno, uvjerljivo, uzvišeno i meleno za svakog ko do lijeka i duhovnosti drži. Iz njegovog srca nijesu izlazile suvišne riječi, već samo one ljekovite koje su i Bogu i ljudima umilne. A bivale su nam umilne i njegove šale i dosjetke sa kojima je, često, znao da nas nasmije do suza. A svi smo ga rado slušali, a slušaju se samo oni do kojih narod drži. Slušaju se iskreni, znaveni i mudri. I sve to što je Otac Dragan nosio u sebi, dok je razagonio duhovni mrak iz naših duša i radio na očuvanju starih i podizanju novih svetinja, činilo ga je posebnim, ali, uvijek, narodnim. Sopstvenu muku je čuvao za sebe, da ne bi opterećivao druge. On je imao mandat od Boga da bude autoritet i u crkvi i na ulici i u brojnim domovima našim i na svakom mjestu gdje se ljudi kupe. Njega je Beranama Bog poslao, znajući da je kadar da, u teškim vremenima, noseći krst i prosipajući duhovno sjeme blagorodno, pomogne narodu da izabere Hristov put vjerujući. On je uspijevao, iz godine u godinu, da nekad prazne hramove sve više popunjava narodom.
Otac Dragan je, vjerujući u Boga i u narod svoj, spašavao svoju crkvu i vjeru od nevjernika. Branio nas je od samih sebe, učio nas da se volimo i molimo. Stajao je na usluzi i voljnim i nevoljnim i znanim i neznanim. Radovao se kad su se drugi radovali, bio tužan kad su drugi tugovali. Blažio je rane nevoljnicima, dodavao ruku beskućnicima, pjevao kad smo se rađali, molio se da nas više ima na Svetim vodama Lima, da se braćom prizivamo i slogom hranimo. Izazvao nas je da budemo njegovi i on naš, baš kao što i je izazavo i naše suze dok je, upokojen, poslednji put izašao kroz kapije Đurđevih Stupova.
Učio nas je Otac Dragan da slavske pogače pravimo od zrnevlja koje Sveti Sava odavno zasadi u brazdama našim koje na Svetog Simeona mirišu. Zato među prvima i predloži da se u Beranama gradi hram u čast i slavu ovog velikog svetitelja. Gledao je Otac Dragan i radovao se kako se zida to velelepno zdanje u centru Berana, da bi ove godine, uoči same slave hrame, na koju nas je redovno pozivao, usnio snom pravednika, ne dočekavši da se kompletni radovi na ovoj svetinji dovedu do kraja. No, on sebe istinski ugradi i ovu i u druge brojne svetinje pred kojima ćemo se moliti za spokoj njegove duše. Duše iz koje olistavaju poruke: „Volite se braćo i praštajte jedni drugima“.
Da je Otac Dragan, svojim dobrim djelima i časnim ophođenjem prema svima, zadužio narod beranski da ga pamti i ne zaboravi potvrdi i efendija Rahim Muratović, koji se, na Srpskom pravoslavnom groblju, u ime Islamske zajednice, oprosti od sveštenika Dragana Ristića. On reče da je Otac Dragan dugo živo, konstatujući da se život ne mjeri po godinama, nego po djelima. Dodade efendija Muratović, kog smo često viđali u društvu Oca Dragana, i sledeće: „A ovaj čovjek, pred kojim stojimo, naš brat, naš prijatelj puno je ostavio iza sebe”.
Zasigurno da ova poruka obavezuje sve nas da shvatimo šta je, u moru različitosti, potrebno da nekoga čovjekom prizivamo.
Šta reći, poslije svega, bez HVALA, Oče Dragane, što si se molio za sve nas. Za tobom se morala suza pustiti. Tebe je narod volio, OČE DRAGANE.
