Piše: Darko Jovović
Kada su priroda i Gospod Bog, ili neko treći, stvarali čovjeka podarili su mu i neka čula bez kojih bi teško mogao da funkcioniše u tako složenom sistemu koji se svijetom zove. Usadili su mu čula vida, sluha, ukusa, dodira i naročito mirisa, kako bi mu se omogućilo da osjeti ono šta ga okružuje i što će prijati njegovom organizmu predodređemom da prima signale utemeljene u svojoj fizičkoj strukturi. No, u toj raspodjeli čula čovjek ostade lišen osjećaja pristojnosti u formi zajedničke odlike živog bića, već mu bi nametnuto da svaka individua, svojim mjernim jedinicama, definiše te lične i etičke norme. Zato se u ljudskom rodu prepliću skromnost i egoizam, odmjerenost i pretjerano isticanje, ukus i neukus kao nešto što ne pripada stvarnim zajedničkim čulima, već nešto što se gradi i izgrađuje unutar svakog bića. Zahvaljujući tome ostavljena nam je mogućnost da se, između ostalog, dijelimo na emotivne i one lišene osjećanja, na važne i one koji misle da su svi ljudi pred Bogom isti, na gorde i pohlepne i one kojima je za život potrebno tako malo. Ujedno, zbog, vjerovatno, testiranja izdržljivosti i potrebe da se uzajamno uništavamo, u osnovna prirodna čula nije svrstan bol koji je po definiciji „subjektivno, neprijatno opažanje i osećaj, koji se može javiti usled oštećenja tkiva, njegovog predstojećeg oštećenja, ili usled psiholoških uzroka“.
U svemu tome je poznato da se od bola, kao ni od mirisa, ne može živjeti, ali nije nepoznato da neki žive da bi mirisali, ali i da bi drugima nanosili bol. To je taj protok neuravnoteženosti osjećanja onih koji smatraju da im sve pripada i pristoji i onih koji misle da im pripada samo onoliko koliko im je Bog namijenio. O tome najbolje govori naša ovovremena zbilja koja je kadra da iznjedri pojedince koji su spremni da vjeruju da imaju tapiju nad narodom i pravo da govore iz glave cijelog naroda. Oni često umišljaju da od njih svijet počinje i da imaju mnogo jača prirodna čula od ostalih, smatrajući, često, da bolje vide, čuju, osjećaju, mirišu i degustiraju sve ono što se nalazi na životnoj trpezi koja je, po preporukama duhovnim, namijenjena svakom podjednako. Zato smo svakodnevno u prilici da gledamo kako ti sa jačim čulinim organima nadvladavaju sve druge mirise koji dopiri do naših običnih čula.
Ti, kako ih moji Vasojevići nazivaju „mirisi“, umišljajući da su im čula mnogo jača od opažanja običnih smrtnika, često, nastoje da one prirodno preporučene da imaju mjeru svoje važnosti, proglase beznačajnim za neka bitna odlučivanja. Rade to, iako su se ovi sa osjećajem pristojnosti, svojim djelima, dokazali kao bića koja umiju da odmjere šta je u datom momentu mudro činjeti, a šta ne.
Prirodno je da ti koji sebe smatraju važnijim od ostalih imaju potrebu da što više prigrabe za sebe, jer i glad se ne definiše kao čulo, već kao potreba i osjećaj za hranom. A oni koji ne uspijevaju da se zasite darovima sa obične trpeze, njima, zasigurno, treba mnogo više da bi njegovali osjećaj svoje važnosti i značaj svog mirisa, uticaja i pitanja. Da bi se oslobodili nekih stega pristojnosti i manjka daha i izdigli u tribune spremne da uklone sve koji im se nađu na putu, potrebna je, ne samo ta narcisoidna komocija i nagon da šire mirise ( da ne kažem nešto drugo), već i da žive konforno u velikim stanovima modernim kabinetima i da se voze skupocenim automobilima. I ne samo to, oni, vjerovatno, zbog privlačnih mirisa, ostavljaju amanet da im se podignu i velelepni spomenici koji će ukazivati na njihovu veličinu, koju oni najbolje vide.
No, problem je u tome što ti mirisni velikani nakon gubitka mogućnosti da se pitaju ostaju nezapamćeni, iako su to često samoljubivi narodni izabranici. Za razliku od njih oni koji uspijevaju da budu odmjereni i pristojni i koji su u stanju da odvoje ukus od neukusa, traju mnogo više. Oni opominju da su čula pravednika jača od želje malih da postanu veliki. Opominju da mirisi lažnih veličina ne hrane cvjetove.
Autor je ovu kolumnu napisao u maju 2021. godine
