Da li je zdravo jesti ajvar?

Riječ ajvar potiče od turske riječi „havyar“ što u prevodu znači „povrtna ikra ili kavijar“. Po samom izgledu ovog sosa može se primjetiti da malo i podsjeća na kavijar, pa je nekada to bila druga riječ za ovo domaće balkansko jelo. Ajvar se počeo lokalno proizvoditi na više mjesta, ali je početak njegove ravnomjernije i stalne i veće proizvodnje bio onemogućen zbog raznih nesuglasica. U to vrijeme, proizvodio se u domaćim radinostima, te se prodavao i počeo posluživati u begradskim restoranima, kao poznati jugoslovenski specijalni dodatak jelima.

Nutritivna vrijednost

Pošto je „dobar“ ajvar sačinjen samo od povrća i malo ulja, samim tim nema puno kalorija. Sadrži bjelančevine, ugljene hidrate i masti. Na 100 grama ove namirnice ima u prosjeku od 80 – 130 kalorija, zavisno od recepture po kojoj se proizvodi. Ajvar nije opasan za kilažu, pod uslovom da se konzumira umjereno. Umjerena konzumacija, odnosi se na povremeni prilog uz pečenja ili kao dodatak bilo kakvim jelima, ili jednostavnije kao namaz.
Na mnogim fitnes forumima čitajući o ishrani, primjetili smo da ajvar koriste mnogi, najčešće kao prilog uz nekakav proteinski obrok, kao što je piletina, tunjevina ili nekakve salate.

Uticaj na zdravlje

Ajvar je bogat vitaminom C, koji se nalazi u paprikama, a poboljšava imunitet i cjelokupno funkcionisanje organizma. Bogat je i vitaminom A, koga ima u paradajzu. Patlidžan obezbjeđuje potrebnu količinu vitamina B2 i folne kiseline. Ajvar takođe sadrži korisnu količinu vlakana. Često je drag i onima koji ne vole povrće i salate, pa nadoknađuje vitamine.

Kupovina i čuvanje

Fabrički ajvar se može kupiti u svakom supermarketu, ali domaći je mnogo teže naći. Ukoliko ga ne mislite napraviti sami, možete ga potražiti na pijacama, udruženjima ili seoskim domaćinstvima. Fabrički ajvar treba upotrebiti 10 dana nakon otvaranja, dok domaći može potrajati do 14 dana, ponekad i duže.

Kako se pravi ajvar?

Ajvar se pravi od nekoliko vrsta paprike, paradajza, patlidžana, luka i začina. Postoji u blagoj i ljutoj verziji. Postoji puno recepata i varijacija ajvara, ali neki od sastojaka, kao što su crvene paprike, patlidžan, bijeli luk i ulje su neizostavni u svakom od njih. Bez ovih sastojaka, pravi domaći ajvar ne bi bio to što jeste. Domaći ajvar pravi se od prethodno pečenih paprika i patlidžana na plati u pećnici ili pak, otvorenoj vatri. Poslije pečenja, paprike i patlidžani moraju se odložiti nešto vremena da se ohlade, da bi se omogućilo lakše odvajanje mesa od kože i sjemena. Preostalo pečeno meso se sitni ili melje mašinama, sličnim za mljevenje mesa, a onda se stavljaju u velike šerpe i lonce. Pripravljenoj smjesi od povrća dodaje se ulje (najčešće suncokretovo) i bijeli luk, te ostali začini, a onda se kuvaju više sati na veoma laganoj vatri uz stalno povremeno miješanje. Potrebno je obratiti pažnju na temperature kuvanja, jer vrlo lako može doći do zagorijevanja, što u potpunosti upropaštava okus i kvalitet jela. Kuvanje ajvara nekoliko sati dovodi do postepenog isparavanja vode, što na kraju daje jelu jedinstvenu konzistentnost. Shodno tome, ukus ajvara u ustima treba da ima osjećaj, pomalo masnog, začinjenog i ukusnog homogenog sastava.

Reklo bi se da je sve ovo veoma lako izvedivo, ali ustvari nije. Peripetije izrade domaćeg ajvara zahtjevaju puno pažnje, vremena i fizičkog rada. Praksa je ključna riječ u proizvodnji ovog slasnog jela. Starije generacije domaćica su iz godine u godinu radile ajvar, kao zimnicu i prenosile su svoje znanje kuvanja ajvara narednim generacijama. Zbog toga ajvar ima status poznatog domaćeg specijaliteta.

Sa druge strane, industrijski ajvar, koji se danas proizvodi, obično ne nosi stepen kvaliteta, kao domaći ajvar. Iako postoji mnogo fabričkih verzija ajvara, razlika se uvek osjeti. Kod industrijskog ajvara, u većini slučajeva, paprike ili patlidžani se ne gule, što znatno umanjuje okus i kvalitet. Dodaju se i konzervansi, da bi se pospješio rok upotrebe. Mogu biti prisutni i razni aditivi koji pojačavaju ukus i boju proizvoda.