Piše: Tufik Softić
Kako je moguće da jedan izuzetno važan dokument, kao što je „Karta voda“ za čitavu Crnu Goru, umjesto u državnom arhivu ili arhivama ministarstava poljoprivrede i vodoprivrede, odnosno Ministarstva odbrane, završi na buvljaku?
To me je u prvi mah zbunilo. A onda sam sam sebi kazao – stani, razmisli. Šta je sve pokradeno od materijalnih dobara u ovoj državi tokom takozvanog tranzicionog perioda, a da za to, koliko znam, niko nije odgovarao? Onda ni ova priča više ne izgleda toliko nevjerovatno.
Godinama tragajući za jednim drugim dokumentom, koji nosi naziv „Katastar izvorišnih voda“ za tadašnji Ivangrad, u čijem sastavu su bile i Andrijevica i Petnjica, s vremena na vrijeme sam, tek da se ne zaboravi, postavljao novinarsko pitanje gdje je završio. U tom dokumentu opisano je oko tri hiljade izvora na području ove tri današnje opštine, sa svim njihovim karakteristikama. Istraživanje je rađeno za potrebe Jugoslovenske narodne armije (JNA), a na dokumentu je stajala oznaka „vojna tajna“.
Kada je skinuta oznaka tajnosti i povjerljivosti, nije poznato. Posljednji put dokument se, prema dostupnim informacijama, nalazio u opštinskom Sekretarijatu za poljoprivredu i vodoprivredu. Navodno je izgorio u požaru koji se dogodio 2012. godine. Već tada mi je nekoliko radnika tog sekretarijata kazalo da su korice dokumenta bile toliko debele da bi, nakon požara i gašenja, morao ostati makar neki njegov dio, bilo kakav trag. Izrazili su sumnju u verziju da je sve jednostavno nestalo u vatri.
Budući da je dokument rađen za potrebe moćne JNA, i Opština i ja obraćali smo se prije više od decenije Ministarstvu odbrane Crne Gore, kao i vojnim arhivima u Beogradu. Odgovor je bio da takvog dokumenta kod njih nema. Ko bi razuman povjerovao da je Jugoslovenska narodna armija ovako značajan dokument, na kojem su radili tadašnji najveći stručnjaci, i vjerovatno godinama, uradila u samo jednom primjerku? Taj trag, dakle, ostaje da se istražuje.
A onda je uslijedilo pravo iznenađenje. Poslije mog posljednjeg teksta na ovu temu telefonom mi se javio jedan inženjer iz Nikšića, koji se zajedno sa suprugom, hidrogeologom, i djecom, koja su takođe inženjeri, bavi istraživanjem voda. Rekao mi je nešto što je zvučalo gotovo nevjerovatno – da je sličan dokument, ali za teritoriju čitave Crne Gore, davno kupio na buvljaku.
Pitam ga da li sam dobro čuo. Jesam, kaže. Među gomilom raznih stvari na buvljaku primijetio je dokument i kupio ga. Da bi me uvjerio u njegovu autentičnost, fotografisao mi je nekoliko stranica „Katastra voda“, upravo onih koje se odnose na tadašnji Ivangrad.
Bilo je to potpuno frapantno.
Objasnio mi je ono što sam i sam mogao pretpostaviti – da je takav dokument mogla raditi samo tadašnja Jugoslovenska narodna armija. Na primjerku koji je pronašao na buvljaku stoji da su naručioci tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu odbranu i Savezni komitet za vodoprivredu. Kao godina izdanja navedena je 1988. Vojska je, kaže, takve dokumente radila prvenstveno za svoje potrebe, jer je u uslovima eventualnog rata pitka voda jedan od najvažnijih strateških resursa.
Lako smo se složili da mogu objaviti ono što mi je ispričao, ali da za sada ne pominjem njegovo ime, kako ne bi počeli da ga pozivaju sa svih strana. Istovremeno je iskazao spremnost da, ukoliko dobijem poziv sa nekog ozbiljnog mjesta, budem kontakt sa njim i da dokument, koji je u njegovom posjedu, ustupi na skeniranje i digitalizaciju.
Tekst je izazvao izuzetnu pažnju i bio među najčitanijima tog dana na Portalu RTCG. Ipak, interesovanja za sada nema ni sa jedne adrese.
Kada je tekst prenio i podijelio na svom Fejsbuku, moj prijatelj, poznati građanski aktivista Rašit Marković, prokomentarisao je da su u vrijeme borbe protiv malih hidroelektrana, u vrhu neformalnog pokreta „Ne damo rijeke“, tragali upravo za ovakvim važnim dokumentom. I sam je izrazio čuđenje što je sada „isplivao“ na ovakav način. Njima je dokument koji se nalazi u posjedu inženjera iz Nikšića bio potreban jer su u njemu opisane podzemne vode i njihove međusobne veze.
Trebao im je, bolje rečeno, da bi pokazali ono što je danas već prilično očigledno – šta znači kada jednu ili tri rijeke pitke vode, kao što je slučaj u srcu Nacionalnog parka Prokletije, izmjestite iz njihovog prirodnog korita i stavite u cijevi, pretvarajući ih, takoreći, u obične hidroenergetske kanale.
Predložio sam Rašitu da na isti način potraži i dokument pod nazivom „Elaborat o zaštiti životne sredine“, na osnovu kojeg je dozvoljena gradnja malih hidroelektrana u jednom nacionalnom parku. Ako ga je neko našao na buvljaku, ne mora nam ga pokazati.
Neka nam samo javi ko ga je potpisao. To, naime, institucije već godinama ne objavljuju.
Ako je, dakle, za protekle tri i po decenije ova država zaista tako temeljno ostajala bez svojih materijalnih i drugih vrijednosti, šta je onda čudno u tome da dokument koji je nekada nosio oznaku „vojna tajna – povjerljivo“ završi na buvljaku?
Ali jedno pitanje ipak ostaje. Odakle je ovaj dokument dospio na buvljak – i kako je tamo završila jedna državna, nekada vojna tajna? Možda je upravo buvljak, gdje se prodaje sve i svašta, postao posljednje mjesto na kojem možemo pronaći ono što su institucije odavno izgubile.
