Piše: Darko Jovović
Kad čovjek, poput Milutina Harija Đurkovića, ispuni ovozemaljsko bitisanje tako časnim i uzvišenim trajanjem, onda je, možda, o takvim ljudima suvišno trošiti riječi, jer o njima najbolje govore tragovi utisnuti u vremenu u kom su živjeli. Ipak, Hari svojim odlaskom mami iskrene riječi, jer je sa karakternim znakovljem zadjevenim pored svog imena i prezimena ostavio sjećanja koja obavezuju. Tim prije, jer sam, prolazeći danas kroz Vasojeviće, od mnoštva ljudi koje sam sretao čuo kako kažu: „Ode naš dobri Hari“. Zasigurno da je ova konstatacija, koju izreče naš narod, najbolja potvrda da je Hari svojih 70 ljeta, proživo onako kako to rade ljudi nadojeni dobrotom, plemenitim idejama i čestitim namjerama.
A životna priča o slikaru, kulturnom radniku, poljoprivrednom proizvođaču, dugogodišnjem predsjedniku mjesne zajednice Kralje, odborniku, društvenom aktivisi, planinaru, izviđaču, ribolovcu Milutinu – Hariju Đurkoviću, iz sela Kralje kod Andrijevice, pravi je primjer kako je neko volio svoj zavičaj i istinski mu i iskreno vraćao dug.
Rođen u kući na kojoj se nalazi spomen-ploča na kojoj piše: „Na putu za Cetinje, maja 1883. godine knez Petar Karađorđević je za tri brata Đurkovića, pretke svoje loze dao novac za izgradnju ove kuće.” Taj natpis na zidu ovog kamenog zdanja govori o veličini Harijevog bratstva i dubokim istorijskim korijenima koji posvjedočavaju da je Karađorđev djed Jovan rođen, baš u Kraljima, odakle se većina njegovih potomaka odseli daleko po svijetu.
Ponio je Hari svojm rođenjem iz velike kuće Đurkovića i slikarski talenat. Od ranog djetinjstva počinje da stvara slike u kojima je iznosio tihu sumornost ovoga kraja, ispunjenu toplinom boja lirskog ambijenta i kompozicije, prerastajući kasnije u pravog umjetnika. Ljepota i ljubav zavičaja motivisali su Milutina Đurkovića da svoj životni vijek potroši tu ispod rodnih Komova. Imao sam priluku da ga često zateknem u svom ateljeu kako umjetničkom rukom „ispisuje” zavičajne predjele.
-Ovdje ja tumačim svijet, prirodu, stvari koje me okružuju i pokušavam da svemu dam svoju mjeru, svoj pogled i odgonetku. To je, u stvari, moja potraga za ljepotom i spokojstvom koji kasnije ožive na platnu i upotpunjuju draž mog okruženja – govorio je Đurković.
Stvorio je tako Hari dosta slika, izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, ističući zavičajnu toplinu kao nešto najuzvišnije što može da se osjeti.
-Nigdje, čini mi se, sunce ne izlazi ljepše nego ovdje u mojim Kraljima. Ovdje su zvijezde tako blizu, sve je netaknuto i veličanstveno. To mi daje motiv i inspiraciju da spojim duh i prirodu, prenesem ga na platno i zaokružim cjelinu – kazivao je Đurković.
Pored toga što je slikao, Hari je, kao izuzetno svestrana ličnost, stizao na sve strane i to uvijek tamo gdje se ljudi kupe. Bio je i učesnik i stalni gost brojnih kulturnih dešavanja. Dao je veliki doprinos da se svi slikari sa područja Kralja i Bara Kraljskih ovjekovječe u jednoj zajedničkoj knjizi. Svaki svoj korak pružao je sa željom da mu zavičaj ne izgubi bogom poklonjeni sjaj. Pod njegovim rukovodstvom u Kraljima je određeno toliko značajnih poslova da je sve to teško pobojati. Za sopstveni život mu je trebalo tako malo, ali je za svoju rodnu grudu tražio i mnogo više od onog što joj je bilo namijenjeno. Zato zavređije veliki naklon svih dobronamjernika, tu ispod zavičajnog neba, gdje je, čekajući svitanja, u dinamičnoj slici boja i života, sve odmjeravao pitomom dušom umjetnika i čovjeka.
Hari je volio druženja koja je često znao da opečati za kafanskim stolom. Znao je da kaže da se tu iscrtava najljepši slika koji traje i o kojoj se dugo prepričava.
Te priče Hari je, sa pripitomljenim bolom, odnio sa sobom kao najljepše uspomene. Iako mu život nije bio naklonjen, odnio ih je sa nadom da poslije svakog putovanja postoji parče druma i uvjerenjem da toplijeg mjesta na svijetu nema od njegove Seline kojoj je se predao za vijek vjekova.
Poslije svega, počivaj mirno, dragi Hari, zvijezde ispod Komova su tako blizu.
