Piše: Tufik Softić
Moj sagovornik, biznismen sa višedecenijskim iskustvom u Švajcarskoj, očekivao je da ću biti iznenađen dok mi priča o problemima na koje je naišao kada je prihvatio da preuzme rukovođenje Fudbalskim klubom Berane.
Pažljivo ga slušam, a onda pokušavam da mu objasnim da je dugo odsutan iz Crne Gore i da ono što je zatekao u jednom sportskom klubu nije nikakav izuzetak. Naprotiv, riječ je o obrascu koji je decenijama stvaran, ukorjenjivao se i postajao prihvatljiv.
Obrazac koji se najkraće može opisati sa tri riječi – zagrabi koliko možeš.
On ne mora biti fudbalski stručnjak, to će raditi sportski menadžer, ali za ovu priču fudbalsko znanje nije ni važno. Važnije je što je moj sagovornik izvrstan preduzetnik, čovjek naviknut da se posao vodi na osnovu podataka, da se novac evidentira, da se obaveze izvršavaju i da za odluke neko odgovara.
U jednoj od najuređenijih evropskih država to se, valjda, podrazumijeva. U svojim rodnim Beranama je, međutim, prvo morao da se suoči sa onim što bi u svakom ozbiljno vođenom kolektivu trebalo da bude najjednostavnije. Počeo je od papira.
Jednog dana, gotovo usput, pitao je čovjeka zaduženog za opremu ima li dovoljno dresova. Odgovor ga je iznenadio: jedva sastavljaju komplet za utakmicu. Kako je to moguće, pitao je, kada je klub nedavno dobio donaciju od trideset hiljada eura za opremu? Garderober mu odgovara da nemaju ni dovoljno peškira za osnovnu higijenu i da o toj donaciji ne zna ništa.
Tada se obratio sekretaru, očekujući da za nekoliko minuta dobije osnovne podatke o uplatama i isplatama.
Umjesto toga, nakon pola sata ušao je u kancelariju i zatekao ga kako izgubljen prevrće po brdu papira.
Dokumentacija je bila razbacana po policama, stolu i podu. Računara nije bilo, a finansijska i administrativna arhiva izgledale su, slikovito kaže, kao da su istovarene iz kolica.
Jedan običan izvod iz banke, dokument koji u uređenom poslovanju predstavlja osnovu za provjeru transakcija, mogao se tražiti danima, ako ga je uopšte bilo. Tada je moj sagovornik shvatio da prije izlaska na fudbalski teren mora da uvede red u kancelariju.
Prije sportskih rezultata trebalo je utvrditi kako klub posluje, kakve su mu obaveze, gdje se nalazi dokumentacija i ko je za šta odgovoran.
Njegova priča nije bila priča o taktici, igračima i golovima. On mi priča o upravljanju, odgovornosti i otporu koji se javlja kada neko pokuša da uvede red tamo gdje se na nered već naviklo. Upravo tu, zapravo, počinje priča koja prevazilazi FK Berane. Kako je moguće da klub sa istorijom dugom 120 godina dođe u stanje u kojem se ne može jednostavno utvrditi šta je ušlo u kasu, šta je iz nje izašlo i na šta je novac potrošen?
Neodgovornost nije samo kada neko uzme ono što mu ne pripada. Neodgovornost je i kada neko ne vodi evidenciju, ne kontroliše trošenje novca, ne izvršava preuzete obaveze ili se pravi da ne vidi ono što bi morao da vidi. Neodgovornost je i kada se funkcija prihvata kao privilegija, a ne kao obaveza, kada se tuđi novac troši bez osjećaja da se za njega nekome polažu računi i kada se posljedice loših odluka ostavljaju onima koji dolaze poslije.
Takav sistem ne opstaje samo zahvaljujući onima koji od njega imaju korist. Opstaje i zahvaljujući onima koji ćute, onima koji ne postavljaju pitanja, onima koji imaju ovlašćenja da kontrolišu, ali ne kontrolišu, i onima koji su se pomirili sa uvjerenjem da se ništa ne može promijeniti. U takvom okruženju nered postaje način funkcionisanja, a onaj ko pokuša da ga promijeni postaje smetnja, umjesto da bude dočekan kao neko ko želi da pomogne. Kada funkcija ne podrazumijeva odgovornost i kada se takav odnos prema obavezama godinama ponavlja, tu počinje kultura neodgovornosti.
Posljedice toga se vide u klubu koji nema dovoljno dresova, u kancelariji u kojoj se danima traži izvod iz banke, gdje se ne zna šta se ima i koliko se duguje, gdje se odluke donose bez jasnog preuzimanja odgovornosti. Na kraju, sve to plaćaju oni koji nisu učestvovali u donošenju loših odluka – građani, zaposleni, sportisti i zajednica kojoj je neka institucija trebalo da služi.
Ako je FK Berane preživio više od vijeka, različita vremena, generacije igrača, uprava i navijača, onda njegova istorija pripada gradu i ljudima koji su ga stvarali mnogo prije onih koji su u nekom trenutku dobili priliku da njime upravljaju. Zato klub nije privatna svojina bilo kojeg rukovodstva, niti prostor u kojem se mogu sakriti posljedice lošeg upravljanja. On je obaveza prema zajednici.
Jasno mi je šta mi čovjek objašnjava – ne mogu se očekivati rezultati na sportskom terenu ako se prethodno ne obezbijede elementarni uslovi za rad. Dok se nekome uvećava saldo na ličnom računu, a sredstva opredijeljena igračima prelivaju u privatne džepove, teško je očekivati da klub postiže rezultate kakve njegovi navijači i grad zaslužuju. Novac namijenjen igračima mora završiti kod igrača, a svaka transakcija mora imati jasan trag. Kako, međutim, ući u trag novcu ako je 70 odsto transakcija zaobilazilo žiro račun i obavljano “iz ruke u ruku”?
Šta se zaista događalo? Gdje je novac odlazio, ko je donosio odluke i ko je bio dužan da kontroliše njihovo sprovođenje? Kako je nastao dug od možda i pola miliona eura?
Na kraju, nije najveći problem ni to što u jednoj kancelariji nema reda. Veći je problem kada nered postane pravilo, kada niko ne očekuje da za njega odgovara i kada se čovjek koji pokuša da uvede red mora pravdati zbog toga što traži najobičniji izvod iz banke.
Dok god se ne traže jasni računi, dok god se ne insistira na kontroli i dok god se odgovornost smatra nečim što se može izbjeći, obrazac će se ponavljati – u sportu, javnim preduzećima, institucijama i svuda gdje se raspolaže tuđim novcem i povjerenjem.
Evropski put ne predstavlja samo usvajanje zakona i ispunjavanje formalnih uslova, to je i promjena odnosa prema odgovornosti, javnom novcu i institucijama. Nespojivo je tražiti evropske standarde, a istovremeno tolerisati obrazac „zagrabi koliko možeš“. Moj sagovornik to ne želi da toleriše čak ni u malom fudbalskom klubu čije rukovođenje je preuzeo.
