O snazi izgovorenih riječi govorilo se mnogo, toliko da su mudre misli na ovu temu zauvek ostale zabilježene u formi izreka i poslovica:
Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.
Riječ nije mač, ali može da posiječe.
Iako se gotovo svi slažemo sa porukom i pokom ovih rečenica, čini se da su samo pojedinci zaista svjesni u kojoj mjeri sve što izgovorimo utiče na naše sagovornike. Kao i svaka druga vrsta moći i ova se može iskoristiti kako u dobre, tako i u loše svrhe.
Prvi, za koje je u zapadnoj civilizaciji poznato da su odlučili da zloupotrijebe vještinu držanja besjeda i umijeće ubjeđivanja u razgovoru, bili su antički putujući trgovci mudrosti – sofisti.
Oni su svoje učenike podučavali dvijema vještinama, retorikom tj. besjedništvom ili umijećem držanja govora i eristikom – umijećem raspravljanja, odnosno vođenja debate iz koje ćemo mi uvijek izaći kao pobjednici. Da bi svoju argumentaciju učinili ubjedljivijom sofisti su pribjegavali sofizmima, namjernim logičkim greškama načinjenih sa ciljem da se stvori privid dokaza za sopstvenu tvrdnju.
Savremeni filozof, Čarls Stivenson, u svom članku “Ubjeđivačke definicije” objašnjava da svaka reč u bilo kom jeziku pored pojmovnog ima i svoje emotivno značenje. Najbolji primjer koji može da posluži za bolje razumijevanje ova dva tipa značenja o kojima govori Stivenson, jesu riječi “kuća” i “dom”, koje imaju isto pojmovno značenje, u smislu da se odnose na jednu istu stvar, ali samo druga riječ za sobom povlači i pozitivno emotivno značenje.
Naime, kada izgovorimo riječ ”kuća” uglavnom pomislimo samo na puki građevinski objekat ne precizirajući u svojim mislima da li je on ikada bio naseljen ili ne, dok izgovaranje riječi “dom” u nama izaziva osjećaj topline i niz drugih pozitivnih emocija, jer ova riječ u našoj svijesti budi asocijacije na sve drage ljude koji sa nama u njemu borave, toplo porodično okruženje kao i svaku prijatnu uspomenu koju smo u njemu stekli.
Uočivši moć riječi “dom” mnogi građevinski preduzimači i agenti za nekretnine počeli su sve češće da je upotrebljavaju kako bi pridobili što veći broj kupaca.
Vješti govornici su u stanju da jednoj poznatoj riječi daju potpuno novo pojmovno značenje, zadržavajući pri tom njeno emotivno značenje. Postoje riječi sa izrazito pozitivnim emotivnim značenjem koje prilikom svakog spominjanja kod pažljivog slušaoca mogu da izazovu osećaj divljenja, (straho)poštovanja ili da mu jednostavno privuku pažnju.
Jedna od takvih riječi je i “kultura”. “Kultura” ima neodređeno pojmovno značenje zbog toga što se kroz epohe mijenjalo shvatanje toga koja svojstva bi trebalo da posjeduje neko ko je kulturan.
Možemo pretpostaviti da je u početku “biti kulturan” značilo biti načitan i upućen u umetnost, da bi vremenom ta riječ promijenila svoje pojmovno značenje u biti maštovit i osećajan (voditi računa o drugima). Koliko god da se riječ “kultura” vremenom transformisala u pojmovnom smislu, čini se da će je zauvijek pratiti pohvalno emotivno značenje.
Podjednaku moć imaju i reči: “istina”, “pravda”, “dostojanstvo” ili izraz “prave vrijednosti” koji vrlo često bivaju zloupotrijebljeni od strane modernih “sofista”.
Kada želimo da promijenimo pojmovno značenje neke reči ponekad čak i nesvjesno iskoristićemo tzv. ubjeđivačku definiciju pomoću koje mijenjamo usmjerenost sklonosti ili interesa naših slušalaca. Ovu vrstu definicija možemo prepoznati po tome što se u njima prečesto koriste riječi poput: “pravi”, “stvarni”, “istinski” i dr.
Na primjer, proces ubjeđivanja da je pravo značenje riječi “kultura” drugačije od onog kako se ona obično doživljava je mogao da započne ovako:
Znam da je on veoma načitan i upućen u umjetnost, ali kakve to veze ima sa kulturom? Uvek me je užasavalo to što tako mehanički postupci kao što su čitanje (bez razumijevanja) ili posjeta muzeju odmah nailaze na pohvale, dok se osjećajnost ljudi jedva i primjećuje. Stvarno značenje riječi “kultura” se odnosi na maštovitost i osjećajnost.
Ponekad nije dovoljno samo jednom čuti ubjeđivačku definiciju poput ove da bi se usvojilo novo određenje date riječi ili izraza, pa u takvim situacijama pomažu ponavljanje i naglašavanje izgovorenog, gestikuliranje, ton glasa kojim se obraćamo slušaocima, kao i dobroznana oruđa retorike – analogija i metafora.
Izvor: kultivisise.rs
