Riječ Darka Jovovića na promociji knjige Miloša Vulevića „Književne određenice“ Berane, 24. jul 2020. god.
Kad mi je, prošle godine, Damjan Ćulafić saopštio da je došao do pisane zaostavštine po mnogo čemu osobenog profesora i književnog stvaraoca Miloša Vulevića, te da su odgovorni u beranskom Centru za kulturu izrazili spremnost da te rukopise, u vidu eseja, ogleda i osvrta, pretoče u knjigu iskreno sam se obradovao, jer sam tvorca tog štiva doživljavao kao izuzetnu ličnost koja je iza sebe na prostoru Vasojevića, pa i mnogo šire, ostavila neizbrisiv trag na polju intelektualnih pedagoških i literalnih ostvarenja. Tim prije, jer sam znao da se profesor Vulević za života, kao uvaženi poznavalac literature, družio sa književnom elitom ondašnje Jugoslavije i da je znalački ocjenjivao to što su tadašnja vodeća pera ispisivala i darivala čitalačkoj publici. Bio sam još radosniji kada sam vidio da je ideja o štampanju Vulevićevih rukopisa pretočena u djelo i da smo dobili jednu odlično i stručno pripremljenu knjigu, koja predstavlja značajan doprinos sveukupnom kulturnom životu i trajanju našeg kraja. Ujedno, ova knjiga me vratila u vrijeme kad sam se sa profesorom Vulevićem često sretao i kad sam imao priliku i čast da sa njim razgovaram o svemu što je našu kulturnu i duhovnu scenu činilo takvu kakava jeste.
A susreti sa čika Milošem, kako smo ga mi iz mlađih generacija zvali, su plemenili čovjekovu svijest, jer se od njega imalo šta i čuti i naučiti. Ti susreti su ostali uramljeni u mojim sjećanjima, posebno znajući sa koliko blagonaklonosti je gledao na ljude koji su pripadali književnom svijetu, a naročito na one koji su sa njim dijelili zavičajno nebo, zabrinuti što im rodna gruda sve više miriše na samoću. I kad sam knjigu koju večeras promovišemo uzeo u ruke prisjetio sam se Lalićevih riječi, koje je profesor Vulević često znao da citira, a one glase: „Pitam se, na primjer, jesu li ti ljudi kojih se sjećam – mrtvi ranjeni, izmučeni, zatočenici, osvetnici i tako dalje – sasvim mrtvi za današnji svijet i potpuno otkinuti iz zbivanja koja su i dalje nastavila da se vuku i kotrljaju ovom zemljom glibovitom?..“ Znam da je Vulević ponavljao ove riječi dok je pokušavao da odgonetne zašto se gube vrijednosti po kojima smo se prepoznavali u svijetu uzvišenih.
To mu je, čini mi se, bila opsesija, koju je i umetnuo u svoje književno stvaralaštvo. Ujedno se prisjetih sa koliko je sjete znao da priča o drugovanjima sa Mihailom Lalićem, znajući često da istakne rečenicu iz „Zlog proljeća“: „Spavaj, čovječe – noć je još i zvijezde su – sitno je sve ljudsko i zemaljsko!“, ili, pak, onu „Šta je čovjek? Uspomena na zemlji, ili ni to“.
Naslonjen na te misli, prelistavao sam ovu knjigu, ponovo se uvjeravajući da dobra literatura i u zlim godinama, kakve su ove naše, vaskrsava i ne dozvoljava da je prekrije tama zaborava, i to zahvaljujući promoterima kulture i onima koji, poput Damjana Ćulavića, priređivača ovog opusa, znaju da cijene veličine koje i sam Bog usmjerava da iza sebe ostave slovo o čovjekovom bitisanju i njegovoj potrebu da se glasne riječima koje znače i koje traju.
Vulević je, između ostalog, pisao o djelima naših književnih veličina, dokazujući time i svoju umnu veličinu i talenat da znalački ocjenjuje i tumači one koji su prepoznati kao autori knjiga pripremljenih da traju koliko i ljudski rod. To potvrđuju i stranice ove knjige, naslovljene „Književne određenice“, na kojima su se našli Vulevićevi zapisi o djelima NJegoša, Mihaila Lalića, Dušana Kostića, Čeda Vukovića, Radovana Zogovića i Ćamila Sijarića. Ti zapisi predstavljaju, kako je i u predgovoru knjige naznačeno, zbornik književno-kritičkih radova o književnom stvaralaštvu na srpskom jeziku u Crnoj Gori“. Ovaj zbornik demonstrira kako se znalački tumače i raščlanjuju književna djela i kako se iz njih crpi bitna misaona sadžina koja često promakne običnim čitaocima. Ona ukazuje da su Vulevićevu pažnju mamili i oni najsitniji detalji utkani u književna djela različitih formi i da je predmet njegovog interesovanja zaokupljao sve što je potrebno da se do tančina uđe u sveukupnu poruku nekog književnog ostvarenja.
Vulević je tu poruku, često skrivenu negdje između redova i neuočljivu za obične tumače, znao da pronađe i da onim manje upućenim predoči šta je to ustvari pisac htio da kaže. Tako se osmjelio da „Gorskom vijencu“ prilazi iz različitih uglova i da ga, između ostalog, posmatra kao riječ čije značenje i smisao nadvisuju sve druge riječi koje se izgovoriše i koje se izgovaraju. On je u svojim analizama pisao o razgovorima, tonovima i zvukovima u NJegoševom nenadmašnom djelu, o tom monoglasju u kom, kako navodi, učestvuje bezmalo jedan čitav narod i gdje svaki glas podliježe sudu sredine.
Vulević se ustvari pozabavio i fenomenom koji se glasom zove, stavljajući do znanja da skupštine iz „Gorskog vijenca“ i danas traju i opominju. On dočarava da je NJegoš tom glaskanju, bilo da dolazi iz Kola ili iz tužbalice, dao dimenziju koja posvjedočava životnu filozofiju naroda u Crnoj Gori. Kako primjećuje Vulević, za taj narod i kletva je strašna poruka pred kojom izmiče svako ko drži da je čovjek, isto kao što je i zakletva obaveza koja dopire iz NJegoševih svjetova što se rađaju u „gluho doba noći“. Pišući o Gorskom vijencu, autor ove knjige se takao i poklika koji su obilježje većine, ili kako kaže „glas mnozine“, odnosno kolektiva što gromoglasno odjekuje na stranicama spjeva kao poziv, apel, kao podrška i odobravanje za pametno izgovorene misli nekog od junaka, ili glavara određenog za pregovore sa Turcima.
Vulević kao rijetko ko piše o NJegoševom rangiranju heroja, kao i o dva vida crnogorskog junaštva, s tim što je težište svojih analiza usredsredio i na simboliku svjetlosti u Gorskom vijencu, zapisujući sljedeće: „Bijela boja, svjetlost je u samom jezgru NJegoševe poetske riječi, njome su iskazane mnoge istorijske vertikale, filozofske vizije, misli o čovjeku, slobodi, borbi, ljudskom dostojanstvu i veličini“.
Dobar dio knjige „Književne određenice“ zauzima i Vulevićev osvrt na djelo Mihaila Lalića. To je veoma sadržajno štivo koje se naslanja na ono što je Vulević napisao u knjizi pod nazivom „Lelejske česme Mihaila Lalića“. On se osvrnuo na stvarne i izmišljene toponime u Lalićevim djelima tematski i motivski vezanim za Trepču i Vasojeviće, ali i na određene pojave, poput magle, svjetlosti i glasa voda u romanu „Lelejska gora“, odnosno oblikovanju svijetlom i zvukom. On predočava da su svjetlost i tama bitni elementi stvaralačke imaginacije Mihaila Lalića i da se one prepliću i dopunjuju u simboličkom i psihološkom smislu, kao da su i magla i put dva usko povezana simbola.
Na putevima oivičenim maglom, kako Vulević primjećuje, tama i svjetlost u „Lelejskoj gori“ se bore za prevlast nad planinskim visovima, napominjući da „tama dolazi iz dolina kao i sva ostala zla, a svjetlost iz visina, kosmosa, odakle donosi život i novi dan“. Tu su i opisi šuma u „Lelejskoj gori“, šuma u kojima su skrivene tajne, ali i nada za neko bolje sjutra. Nije Vulević zaobišao ni Lalićev roman „Ratna sreća“, kao ni onaj pod nazivom „Gledajući dolje na drumove“. Pisao je i o koncepciji lika Peja Grujovića, zatim o sjećanjima nadahnitim poezijom u romanu „Zlo proljeće“. Tako je između ostalog zapisa: „Lirski svijet „Zlog proljeća“ kontrastiran ratnim strahotama je čista lirika, povratak djetinjstvu, neiskvarenoj i netaknutoj prirodu kojoj se kroz sladak jesenji šum bistrih voda čuje daleki odjek starinske djevojačke pjesme iz Gluvlja „namijenjene Tajoviću“ koja odzvanja u njemu, njegovom sjećanju pamćenju:
„Aj, što si me prevario, Lado, Lado,
vjernu ljubav pogazio, jagnje mlado“.
U tom obimnom izvorištu analiza i osvrta na Lalićevo književno stvaralaštvo nalaze se i neke napomene o posthumno objavljenoj knjizi „Poslanice“, kao i o romanu „Raskid“ što sve zajedno svrstava Vulevića u red odabranih kritičara koji su stručno i umno ispostvljali sve ono što je Lalića svrstalo u red najvećh pisaca poniklih na našim širim prostorima.
Da je Vulević bio svestrano obrazovana ličnost i vrstan poznavalac i tumač knjiga svih književnih žanrova potvrđuju i osvrti na djela Dušana Kostića, u kojima ističe da je put centralna metafora bogatog i slojevitog lirskog opusa ovog znamenitog pjesnika. Na to navodi i tekst iz ove knjige pod naslovom: „Ahasverovsko osjećanje prostora u poeziji Dušana Kostića“. Tu napominje da je put tematski, pjesnički i duhovni stožer Kostićeve inspiracije, njegove prefinjene lirike koja svojom toplinom i blagodarnošću prijenja za srce, dušu i osjećanja.
Vulević ističe da je Kostić žudio za daljinama dosad novim i neviđenim predjelima, koje je opisivao u svojim putopisima i pjesmama, spočitavajući da se, ipak, uvijek vraćao zavičaju, omamljem zovom Lima i Visitora. Kostićevu književnu veličinu Vulević je zaokružio konstatacijom da ovaj izuzetni pjesnik nema čega da se plaši ni očajava pred licem vremena, jer je ostavio neizbrisiv trag u istoriji srpske književnosti i kulture.
Među odabranim zapisima, koji upotpunjuju sadržinu knjige koju promovišemo, našlo se i Vulevićevo slovo o književnom stvaralaštvu poznatog romanopisca Čeda Vukovića. To su zanimljivi tekstovi u kojima se Vulević takao prozne poetike koja predstavlja konturu Vukovićevog književnog opusa. Akcenat je dao na roman „Rijeka“ koji, kako navodi, govori o ljudskim podjelama, patnjama i mukama na rječnim obalama imaginarne rijeke. Pišući o ovom romanu on je podsjetio da su vode česta inspiracija za umjetnike, ukazujući, ujedno, na riječi grčkih mudraca „da su ljudski i rječni tokovi, ako nijesu isti, slični, da se ukrštaju, razilaze, teku paralelno, da se račvaju, nestaju, i da nikad u istu vodu ne možeš zagaziti.
To je Vulevićevo vješto izdvajanje onog što literaturu čini privlačnom i što je izdiže iznad običnosti. A taj dar imaju samo talentovani i učeni da u književnom govoru otrgnu bitno od nebitnog i pripreme svijest manje znavenih da lakše odgonetnu misli koje izviru iz pera onih koji zaslužiše počasna mjesta u svijetu umjetnosti.
Tu je i kratki osvrt na pjesmu Radovana Zogovića „Instrukcija maslina“, pod naslovom „Živi plamen jezika“, gdje Vulević ističe da je književnost smisao za oblikovanje detalja i da je Zogović u tome nedostižni majstor. A ja bih rekao da i ovaj kratki tekst dokazuje da je Vulević bio majstor sa istančanim osjećajem za riječ koja nadvladava sliku.
Na kraju knjige našlo se Vulevićevo viđenje pojedinih pripovijedaka Ćamila Sijarića čija su okosnica putovanja i žena kao enigma i velika tajna. U tim tekstovima Vulević izdvaja autorova nastojanja da legitimiše da li su čovjekovi putevi unaprijed iscrtani, ili su oni plod čovjekovih odluka kuda da krene i zakorači. Na tim putevima često stoji žena kojoj se, kako Vulević primjećuje, zbog ljepote i grijesi lako opraštaju.
Ako bi pred ovim prelijepim omotom u kom stanuje jedan manji dio književno-kritičkog stvaralaštva Miloša Vulevića trebalo donositi određene zaključke onda se sa sigurnošću može reći da se radi o vrijednoj knjizi i dragocjenom biseru koji isijava umjetničku iskru čovjeka kog smo sretali na beranskom korzou i klanjali mu se zbog svega što je podario literaturi i zavičaju, ali i onima koje je nagovarao da druguju sa knjigom, stavljajući im do znanja da je duhovno bogatstvo najveće uzdarje ovoga svijeta.
Svakako da treba istaći i zalaganja svih onih koji su smogli snage da štampaju ovu knjigu i na taj način se oduže velikom Milošu Vuleviću, koji je često sjetan pred čovjekovom prolaznošću znao da citira Lalićevu rečenicu iz romana „Ratna sreća gdje kaže : „Činjaše mi se dugo ljeto, a onda odjednom vidjeh: prođe…“
Miloš je prošao, ali on i njegove knjige nijesu prošlost, već trajna veličina koja nas sjeća, opominje i odvodi u budućnost.
