Piše: Tufik Softić
Ako tajkunima bivšeg režima uspije da se domognu miliona eura kroz takozvanu “izgubljenu dobit”, zašto ja ne bih imao pravo da podnesem mnogo realniji zahtjev za isplatu “izgubljene dobiti” u vrijeme hiperinflacije kada smo za mjesečni rad dobijali čitavih deset maraka.
Zaista, bolji izraz ili sintagmu za pokušaj nastavka pljačkanja i nakon političkih promjena od prije šest godina nisam čuo od onog koji su koncesionari vodotoka na sjeveru Crne Gore formulisali u te dvije riječi. Ponegdje se kroz medije može provući i izraz “izmakla dobit”.
Šta znače izrazi izgubljena ili izmakla dobit lako je objasniti, ali je teško razumjeti. U najkraćem, tajkuni su za vrijeme bivšeg režima dobili koncesije na vodotoke, ali su se mještani nekih sjevernih krajeva pobunili i spriječili ih da izgrade male hidroelektrane. Budući da su koncesije dobili i na trideset godina, oni su lagano sračunali koliko bi para zaradili za to vrijeme i tužili državu da im uz sve troškove koje su navodno imali nadoknadi i tu stavku.
Tamo gdje je otpor bio najveći, najveći su i zahtjevi za nadoknadom izgubljene dobiti. Još uvijek je živo sjećanje i još uvijek živi pokret „Ne damo rijeke“ koji je nastao u Plavu kao građanska inicijativa koja se snažno usprotivila izgradnji malih hidroelektrana (MHE) na planinskim rijekama i potocima Prokletija. Okupljajući mještane, ekološke aktiviste i ljubitelje prirode, pokret je imao za cilj zaštitu rijeka koje predstavljaju jedan od najvažnijih prirodnih resursa plavskog kraja.
Povod za osnivanje pokreta bila je izgradnja malih hidroelektrana na rijekama u Nacionalnom parku Prokletije, gdje su pojedini vodotoci stavljeni u cijevi radi proizvodnje električne energije. Aktivisti su upozoravali da takvi zahvati dovode do isušivanja riječnih korita, narušavanja riječnih ekosistema, ugrožavanja biljnog i životinjskog svijeta, ali i smanjenja količine vode dostupne lokalnom stanovništvu.
Pokret „Ne damo rijeke“ organizovao je proteste, javne tribine i medijske kampanje kako bi skrenuo pažnju javnosti na posljedice izgradnje MHE. Posebno su isticali da kratkoročna ekonomska korist ne može opravdati trajnu štetu nanesenu prirodi, naročito u području koje je pod zaštitom kao što je to Nacionalni park Prokletije. Njihova poruka bila je da su rijeke zajedničko prirodno dobro koje mora ostati dostupno sadašnjim i budućim generacijama. Djelovanje pokreta iz Plava postalo je simbol šire borbe za zaštitu rijeka u Crnoj Gori, a njihova inicijativa inspirisala je slične građanske akcije u drugim opštinama.
Upravo zato što je otpor izgradnji malih elektrana bio najjači u Plavu, rezultiralo je time da su i zahtjevi koncesionara za odštetu u vidu “izgubljene dobiti” najveći u ovoj sjevernoj opštini. Zamislite kakva je to smjelost kada bez straha od odgovornosti što su u srcu nacionalnog parka izgradili dvije male hidroelektrane, uveli tešku mehanizaciju i prokopali kilometre kanala za cijevi da tri rijeke pitke vode odvedu do mašinskih postrojenja, družina oko kompanije Kronor, medju kojima je i šura nekadašnjeg premijera Igora Lukšića, traži 12 miliona eura “izgubljene dobiti” zbog toga sto su onemogućeni da porobe i rijeku Komaraču.
9,2 milionske eura smatra da je oštećena grupacija tajkuna uvezenih oko nesuđene male hidroelektrane na Murinskoj rijeci. Da bestidju i nezajažljivosti nema kraja ipak najslikovitije govori podatak da američki biznismen porijeklom sa Kosova Fljorim Krasnići zbog toga što ga je pokret “Ne damo rijeke” spriječio da porobi Đuričku rijeku traži u Crnoj Gori rekordnih 28 milina eura. Njegova advokatica je Ana Kolarević. Zbir samo ove ove tri tužbe prema državi sa teritorije Plava tako iznosi bezmalo 50 miliona, dok je sa čitavog sjevera odavno podneseno ukupno deset tužbi. I svi oni poručuju – “izmakla nam je dobit, vratite nam”.
Ako ovim tajkunima bivšeg režima uspije da na ovaj način dodju do miliona eura, što je po prvim presudama malo vjerovatno, onda treba ozbiljno razmisliti da svi podnesemo tužbe za “izgubljenu dobit” koja je potpuno realna i vrlo lako sračunljiva. Kada sam ja počeo da radim, bilo je to u vrijeme “velike depresije” i hiperinflacije početkom devedesetih godina, moja plata je iznosila svega desetak eura, pod uslovom da stignem na vrijeme i da bezvrijedne dinare kod uličnih dilera odmah zamijenim za marke. Jednom je zakasnila dva dana, i umjesto desetak eura, primio sam svega marku i po.
Tako je meni i svim građanima izmicala dobit koju smo zaista zaradili. Zato ćemo angažovati advokate. Nismo neskromni, nećemo tražiti milione. Dovoljno je taman toliko da pokrijemo dugove i ne dočekamo penzije sa kreditima. Naša izmakla dobit iz tog dalekog vremena, ne ponovilo se, ne bi bila nikakva zamišljena i izmišljena računica. Ako je tajkuni bivšeg režima bez srama traže, naravno da svi imamo izgubljenu dobit. Čuš.
