Piše: Jerej Miloš Cicmil
Slava-krsno ime je jedan od najljepših tradicionalnih običaja kod pravoslavnih Srba. Kao što je svaka porodica mala crkva odnosno hram ,kao što kaže apostol Pavle, po ugledu na hramove koji nose imena Svetitelja i Hristovih ili Bogorodičinih praznika, tako i svaka porodica ima svoga svetitelja zaštitinika koga praznuje jednom u godini.
Slava, kao izuzetan dan specifičan i svojstven samo srpskom etnosu sa svojim načinom praznovanja, kao takav se našao na UNESCO-voj listi nematerijalnog kulturnog nasledja čovječanstva.
Prije nego budemo govorili o slavi kao prazniku, vrlo je važno napomenuti da smo često svjedoci da naš narod često postupa neodgovorno prema svom duhovnom životu, te preskače ono najprioritetnije i najosnovnije da bi mogao dalje duhovno da napreduje u majci Crkvi- krštenje vodom i Duhom Svetim. Duhovno rodjenje. Uzaludni su naš trud i dolasci u svete hramove, i praznovanje velikih hrišćanskih praznika kao i naše slave, ako nismo djelovi tijela Hristovog, ako nismo rodjeni u majci Crkvi, ako nismo KRŠTENI.
Dakle, prvo je potrebno da se čitava jedna porodica krsti kako bi uopšte mogli sebe smatrati pravoslavnim Hrišćanima, kao i da bi dalje mogli učestvovati u crkvenim tajnama.
Kada nam se približi dan krsne slave, vrlo je važno da obratimo pažnju na dan u koji će te godine da nam “padne” slava, to jeste, da li će da bude na posan ili mrsan dan. Naravno, one slave koje padaju u nekom od 4 posta, podrazumijeva se da moraju biti uvijek obilježene uz posnu trpezu. Ostale slave koje padaju u danima kada se ne posti, mogu da se proslave uz mrsnu trpezu, osim ako ne padnu u srijedu ili petak. Svaka srijeda i petak su dani posveženi časnom krstu i poste se.
U tom slučaju domaćin je dužan da obilježi slavu uz posnu trpezu. Samo izbjegavanje takve odgovornosti, kazuje nam da nismo duhovno sazreli i nažalost takvih primjera imamo dosta ali opet uz Ljubav Božiju i trpljenje, čekamo i nadamo se da će prihvatiti ono što je ispravno.
To što neko ne posti uredno postove ili kaže da mu “gosti ne poste”, nije nikakvo opravdanje da bi taj dan, ako slava treba da se posti, isti omrsili. Domaćin i porodica su dužni da na sam dan slave dodju na Svetu Liturgiju kako bi zablagodarili Gospodu a i tek nakon obavljene molitve se vrate kući ocekujući goste.
U nekim krajevima, kao sto je slučaj sa vasojevićkim, gosti mogu da dolaze i dan uoči slave. To nije pogrešno, prem da u crkvi novi dan počinje večernjom službom uoči tog dana kojem je služba i posvećena.
Ono što je suštinsko na svakoj slavi Čine 4 stavke: Slavski kolač, žito (panaija), vino i svijeca.
Slavski kolač koji simbolizuje samo tijelo Hristovo bez obzira da li je slava “posna” ili “mrsna”, mijesi se isključivo sa POSNIM materijalom i osvećenom vodom. Dakle, bez jaja, mlijeka i sličnih sirovina. U pojedinim mjestima svestenik nekoliko dana prije slave obilazi kuće da bi osvetio vodicu za slavski kolač kao i da bi taj dom blagoslovio.
Žito ili koljivo, često i “panaija”, koje simvolizuje Vaskrsenje, neizostavna je stavka za obilježavanje slave. Govorimo “neizostavna” zato što u narodu postoje razne, neutemeljene na istini, priče u vezi spremanja žita. Često smo u prilici da čujemo kako žito ne treba spremati, recimo, na Sv. Arhangela Mihaila jer je on “živi svetac”. U Bogu su svi Živi. Da ostali svetitelji koji su se upokojili na zemlji, pred Ocem nebeskim nisu živi, kako bi im se mi molili u crkvama? Svi naši Sveti pa i nasi bogočestivi preci su živi pred Gospodom. Nasa Crkva je crkva živih a žito koje simbolizuje vaskrsenje sprema se u čast naših predaka koji su usnuli u Gospodu, tako da priče kako negdje i nekad treba spremati žito a negdje i nekad ne, padaju u vodu. Same rijeci molitve osvećenja žita izmedju ostalog kažu da se molimo za one “koji ovo lijepo spremiše u čast (napr. Sv.Arhangela Mihaila) i u spomen onih koji preminuše u blagočestivoj vjeri…”
Sasvim je ispravno kolač osveštati ili “prerezati” i u kući i u hramu. Dakle, oni ljudi koji to čine u hramu jednak obred vrše kao i oni kojima svestenik dodje kući da isti obavi. Treba paziti da se u slučaju kad svestenik dolazi kući da osvešta kolač i žito, od samog tog čina ne pravi predstava koja nema hrišćanskog duha. Da budemo precizniji, sveštenik ne dolazi u dom da bi bio “vidjen” ili da treba da dodje tačno u npr 17.00h jer tada su tu kumovi, rodjak iz inostranstva i slično. U tom slučaju slava prerasta u pomodarstvo jer se ne obilježava iz zdravih duhovnih pobuda već da bi se “znalo da JA slavim, i da MENI dolazi “pop” u kuću.
Veličanstvenost molitve je baš u njenoj skromnosti i trpljenju. U slučaju da domaćinu ne odgovara vrijeme u koje svestenik može da dodje, uvijek ima hram u koji može sam odnijeti kolač i žito i osveštati ih sa sveštenikom koji je tog dana u hramu.
Obred osvećenja kolača i žita je zaista bogat simbolikom. Domaćin se prekrsti cjeliva svijeću i pali je. U nekim krajevima je običaj da domacin ne sjeda za trpezu dok god svijća gori jer mu taj dan valja služiti goste. Sveštenik kadi ukućane i dom ili crkvu. Kad sveštenik kadi narod, potrebno je i dobovljno je samo blago sagnuti glavu. Neukusno je i bespotrebno mahati rukom, ne bi li nas vise miris tamjana dohvatio jer kaze se da “Duh Sveti diše gdje hoće”.
Miris tamjana se kao i blagodat Sv Duha širi i sve nas jednako miluje. Po otpjevanom troparu naše slave, sveštenik osvećuje hljeb( kolač), žito i vino. Samo rezanje kolača označava Hristovo žrtvoprinošenje a prelivanje vinom simbolizuje krv Hristovu koja nas je osvetila i očistila i opominje nas da tu žrtvu kojom je naš rod ljudski izbavljen od smrti, nikad ne zaboravimo.
Potom sveštenik podiže kolač i zajedno sa slavljenicima ga okreće u pravcu “kazaljke na satu” upravo onako kako nas i naše Sunce grije i miluje. Kada se završe tropari koji se ojevaju dok se okreće kolač, svestenik sa domaćinom ili najstarijim u kući lomi kolač na dva dijela i cjeliva ga zajedno sa domaćinom uz pozdrav “Hristos medju nama”, dok domacin odgovara sa “Jeste i biće”. Potom kolač cjelivaju i ostali u kući, uključujući i goste.
Često smo u prilici da prisustvujemo osvećenju kolaca gdje gosti stoje po strani, ne učestvujući u samom činu osvećenja, što je zaista pogrešno, osim ako je neko od gostiju druge vjere. Ostali su svi dužni da zajedno sa ukućanima okreću kolač. U slučju da ne mogu da pridju ili dohvate sami kolač, dovoljno je da svoju desnu ruku polože na desno rame nekog ispred sebe. Tako čini i onaj ispred, sve do onoga koji ima kontakt sa kolačom. Tako je molitva ljepša, potpunija i sabornija.
Na kraju molitve sveštenik pominje imena ukućana i prisutnih i blagosilja ih. Iz praktičnih razloga, po mogućnosti, valja na stolu imati listicu sa prethodno ispisanim imenima, kako ne bi u trenutku molitve, domaćin možda nekoga prisjećajući se, izostavio. Po svršenom obredu sjeda se za trpezu i prije nego se počne objedovati obavezno se poslužimo slavskim kolačem i žitom.
U slučaju smrti nekog od ukucćana, slava kao utemeljena na vasrksenju i vjecčnom životu se ne treba prekidati. Gosti treba da dolaze da čestitaju praznik, medjutim dovoljno je obilježiti je molitveno uz trpezu i bez pjesme kako bi se ispoštovala privremena žalost u kući. Privremena, zato što je i rastanak sa našim bližnjim isto tako privremen.
Kao što smo rekli na početku, slava je isključivo praznik porodice i doma porodice u kojoj ista obitava, tako da treba paziti da od takvog praznika ne pravimo pirove i veselja takvog tipa do mjere da slavu obilježavamo u restoranima i hotelima. U tom slučaju je bolje ne praznovati jer nismo shvatili suštinu praznika kao što je slava, niti nam je na blagoslov, niti na korist dušama.
Svima onima kojima predstoji slava želim da istu provedu u zdravlju i veselju i da im bude na duhovno uzrastanje a oni koji su imali trpljenja da procčitaju ovaj skromni tekst, s ljubavlju u Hristu pozdravlja Jerej Miloš Cicmil .
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BERANE
