Piše: Nataša Novović
Kraj avgusta nekako uvijek miriše na školu. Kod nas miriše i na nepotrebna znanja koja ćemo utrpati u male i mlade glave i na sve ono čemu ih nećemo naučiti.
Skoro niko se više ne čudi kad sretne odlikaša koji ne zna tablicu množenja, djecu koja koriste, u vrh glave, pet padeža, mlade koji ne znaju zašto je važno drveće.
Kad je već tako, najlakše je raspredati o novim generacijama koje su nezainteresovane za znanje, o uticaju interneta, vještačkoj inteligenciji i tome slično. Ima u tim pričama istine, ali ima nešto što se kod nas nikako ne priznaje: sistem obrazovanja nam je loš. To ne znači da u njemu rade loši nastavnici, niti da su nam djeca glupa, prosto je sve postavljeno kako ne treba.
Ovoga ljeta još jednom se pokazalo da se na Medicinski fakultet u Podgorici teško upisuju i djeca koja imaju diplomu „Luča“. Tačno je da je ta diploma devalvirana, ali je tačno i da se na prijemnom ispitu od djece traže znanja i način primjene znanja za koja ih srednjoškolski program nije dobro pripremio.
Na ovogodišnjem prijemnom za Medicinu, od 126 kandidata, 72 su dobila negativnu ocjenu. Prilično više od pola. Od 38 učenika koji su radili test na prijemnom za Stomatologiju, prošlo ih je sedmoro. Pao je 31 đak. Niko nije imao peticu, a samo jedan kandidat je dobio četvorke i iz biologije i iz hemije.
Učenici koji upisuju srednju medicinsku školu primarno se školuju za zanimanja medicinskog tehničara ili sestre. Po programu biologiju uče samo u prvom razredu, dok se hemija i biohemija izučavaju kroz prva tri razreda. U gimnaziji se biologija i hemija izučavaju kroz sva četiri razreda. Sistem nije planirao da djeca iz medicinske budu ljekari.
Ako odluče da hoće da se školuju više, čeka ih zid.
Inače, srednja škola traži da đak nabuba definiciju i klasifikaciju, a fakultet na prijemnom traži da kandidat primijeni taj koncept kroz računske zadatke i biohemijsku logiku. Jasno je da je ovo drugo pametnije, ali – zar ne rade svi ti ljudi u istom sistemu. Zar je magija potrebna da se to uskladi?
U gimnaziji se školski časovi, dani i mjeseci mladih života gube na bubanje beskičmenjaka, razdjela mahovina ili građe paprati.
Na prijemnom za medicinu fokus nije na građi hidre ili klasifikaciji gljiva. Od đaka se, recimo, traži da riješi kompleksan genealoški zadatak sa ukrštanjem krvnih grupa ili nasljednih bolesti. To se u redovnom programu preleti kroz dvije lekcije.
Srednjoškolska hemija se često svodi na suvoparno pisanje jednačina disocijacije i bubačke lekcije o rasprostranjenosti elemenata u prirodi. Fizičke i hemijske osobine sumpora, na primjer.
Na medicini se traži primjena. I ponešto što se u školi samo površno nabroji na nekoliko posljednjih strana udžbenika na kraju četvrtog razreda.
Nije sporno samo šta piše u udžbeniku. Sporno je šta učenik zaista ima priliku da nauči, koliko vremena ima za to i na koji način se od njega očekuje da to znanje primijeni.
Problem takozvanog „masovnog neuspjeha“ maturanata na fakultetima nije, dakle, u tome što djeca ne uče. Problem je u tome što uče potpuno pogrešne, banalne i anahrone stvari.
Naša prosvjeta pati od hronične slijepe mrlje.
Srednja škola je koncipirana kao muzej izolovanih, statičnih činjenica gdje se petica dobija za puku reprodukciju teksta iz sveske. Kada svršenog odlikaša, koji je godine proveo učeći definicije s kraja udžbenika, dočeka test koji zahtijeva da spoji hemiju i fiziologiju čovjeka, nastaje hladan tuš.
Krivac za taj šok nisu „lijene generacije“ niti „prestrogi profesori“. Krivac su obrazovni programi koji su u potpunom, apsurdnom raskoraku sa stvarnim profilom znanja koji se od ove djece traži na pragu njihove budućnosti. Iz tog mrtvog ugla ne nazire se izlaz.
Ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić Stojanović priznala je da nešto fali. „Predmeti biologija i hemija nijesu uključeni ili su u nastavni plan i program uključeni u mjeri koja nije dovoljna da učenici steknu znanja kako bi položili prijemni ispit. Dakle, tu imamo problem i sa planovima i programima“, rekla je ministarka.
Medicina je samo najočogledniji primjer. Može se govoriti i o neuspjesima naših đaka drugim fakultetima, lažnim diplomama, PISA testiranju i tako dalje. Dok se nadležni ne pozabave uređivanjem obrazovanja, djeca ostaju žrtve sistema koji im ne pruža adekvatnu pripremu za studije i život.
Moralo bi to da se uradi. Jer – već smo im darovali sistem u kojem se onaj ko hoće da uči među vršnjacima često tretira kao hendikepiran. Snalaženje je na neuporedivo većoj cijeni. Tako nećemo stići nigdje.
Kako bi rekao prof. dr Miodrag Zec: „Obrazovan čovjek je najrentabilnija investicija – i nacionalna, i pojedinačna.“
