Dok se u svijetu sve češće govori da će pitka voda postati jedan od najvažnijih prirodnih resursa 21. vijeka, Crna Gora i dalje ne uspijeva da svoje bogate izvore pretvori u ozbiljnu izvoznu i privrednu granu.
Iako teritorijalno nije velika, naša država raspolaže brojnim visokokvalitetnim izvorištima, a i dalje uvozi značajne količine flaširane vode, dok domaća proizvodnja ostaje ispod potencijala.
Podaci i analize institucija koji su javno dostupni govore da u Crnoj Gori posluje mali broj proizvođača flaširane vode, a veliki dio raspoloživih izvorišta uopšte nije industrijski valorizovan. Istovremeno, police domaćih marketa pune su uvoznih brendova iz regiona i Evrope.
Stručnjaci ističu da problem nije u kvalitetu vode. Naprotiv, brojna crnogorska izvorišta odlikuju se izuzetnim hemijskim sastavom i prirodnom čistoćom što potvrđuju i međunarodna istraživanja koja Crnu Goru rangiraju u tom pogledu u vrhu evropske liste.
Ono što, kako kažu, nedostaje jesu veće investicije, razvoj proizvodnih kapaciteta, snažnije brendiranje i organizovan nastup na međunarodnom tržištu.
Industrija flaširane vode danas predstavlja značajan izvozni sektor u brojnim evropskim državama. Tako su, na primjer, Italija, Francuska i Slovenija izgradile globalno prepoznatljive brendove koji se izvoze širom svijeta. Njihov uspjeh nije zasnovan samo na kvalitetu vode, već i na dugoročnim ulaganjima u marketing, logistiku, tehnologiju i međunarodnu distribuciju.
Crna Gora, uprkos prirodnim prednostima, još nije razvila sličan model. Razlozi su višestruki – od sporog investicionog ciklusa i administrativnih procedura, preko malog domaćeg tržišta, do nedovoljno razvijene industrijske politike koja bi sektor flaširane vode prepoznala kao stratešku razvojnu šansu.
Ekonomski analitičari smatraju da bi upravo izvoz proizvoda sa većom dodatom vrijednošću trebalo da bude jedan od razvojnih prioriteta države. Umjesto izvoza sirovina ili oslanjanja gotovo isključivo na turizam, Crna Gora bi mogla razvijati industriju koja koristi obnovljiv prirodni resurs uz strogo poštovanje ekoloških standarda i održive eksploatacije.
Takav razvoj, međutim, podrazumijeva pažljivo upravljanje. Prekomjerno korišćenje izvorišta moglo bi ugroziti dugoročnu održivost vodnih resursa, zbog čega stručnjaci naglašavaju da svako povećanje proizvodnje mora biti zasnovano na naučnim procjenama kapaciteta izvorišta i strogom nadzoru države.
Ostaje otvoreno pitanje zbog čega Crna Gora ni nakon više decenija nije uspjela da od jednog od svojih najvrjednijih prirodnih bogatstava izgradi prepoznatljivu izvoznu industriju. Da li je riječ o nedostatku investicija, odsustvu dugoročne strategije, sporosti administracije ili nedovoljnoj inicijativi privatnog sektora – tema je o kojoj će se, po svemu sudeći, još dugo voditi rasprave.
Ono oko čega postoji široka saglasnost jeste da Crna Gora posjeduje resurs koji je u svijetu sve traženiji. Pitanje više nije da li zemlja ima kvalitetnu vodu, već da li će uspjeti da je, uz odgovorno upravljanje i zaštitu izvorišta, pretvori u održiv izvor novih radnih mjesta, većeg izvoza i dugoročnog ekonomskog razvoja.
Portal RTCG je raniije pisao o tome da apsurdno zvuči podatak da su na čitavom planinskom prostranstvu sjevera Crne Gore, fabrike vode do sada otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok su svi dosadašnji pokušaji nekih preduzetnika da grade fabrike u Andrijevici, Gusinju i Rožajama, propali iz, navodno, nepoznatih razloga.
Prema trenutno raspoloživim podacima, postojeće fabrike za flaširanje vode u Crnoj Gori godišnje mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode, i to bi za naše potrebe bilo više nego dovoljno, ali se proizvodi znatno manji procenat potreba domaćeg tržišta.
To je razlog što je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza, koji pokriva preko šezdeset odsto ukupnih potreba Crne Gore. Prema nekim podacima, Crna Gora je u jednoj godini uveze čak dvadeset i dva miliona litara flaširane vode.
Tako, na primjer, na Ali-pašinim izvorima u Gusinju vode najboljeg kvaliteta svakodnevno u neizmjernim količinima otiču u nepovrat, a skoro je nevjerovatan podatak da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko tri hiljade izvora pitke vode, od kojih ni jedan, ne računajući one koji su iskorišteni za gradske ili seoske vodovode, nije industrijski valorizovan.
U Petnjici ističu da bi samo komercijalizacija izvorišta i izgradnja fabrika na dvije najveće rijeke na teritoriji te opštine, Trpeške i Popče, bilo dovoljno da ovaj kraj zaživi i dobije značajnu industrijsku granu.
Istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Gusinju, Beranama ili Petnjici, može se čuti u Bijelom Polju, Plavu, Rožajama, Pljevljima i, najapsurdnije zvuči, na Žabljaku.
Država i lokalna uprava u Rožajama još uvijek nijesu ni industrijski ni turistički valorizovali čak ni ogromne kapacitete najkvalitetnije izvorske vode na Vrelu Ibra u tom sjevernom gradu.
Dok su rafovi domaćih prodavnica u jeku ljetnje turističke sezone puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje traženija tečnost čak i od nafte, vode sa ovih i drugih izvorišta na sjeveru Crne Gore, svakodnevno otiču u nepovrat. Moglo bi se reći – izvori teku, prilike prolaze.
Tufik Softić
