Piše: Uroš Joksimović
Mladić Uroš Joksimović, koji se od rođenja bori sa cerebralnom paralizom, poslao nam je tekst povodom sinoćnje večeri posvećene Vlajku Ćulafiću, koja je održana u Centru za kulturu u Andrijevici. Uroš povremeno piše za naš portal, pa i ovaj njegov tekst objavljujemo integralno.
“Juče sam u Centru za kulturu i sport „Mihajlo Lalić“ u Andrijevici prisustvovao književnoj večeri i omažu povodom deset godina od smrti velikog književnika ovog kraja, Vlajka Ćulafića.
O djelima istaknutog stvaraoca govorili su:
Darko Jovović,
prof. Filološkog fakulteta Femić,
Dragan Alorić,
Novica Đurić i
Damjan Ćulafić.
Veče me je inspirisalo da objavim tekst koji u mojoj stvaralačkoj radionici stoji već godinama.
PRIČA O VLAJKU ĆULAFIĆU
O velikim ljudima je teško govoriti i pisati.
Govoreći o takvim ljudima, čovjek se osjeća nedostojnim. Iako sam na početku životnog puta, voljan sam da istražujem i upoznajem ljude, isto tako i govorim o njima, prvenstveno o velikanima iz naših krajeva i mog voljenog grada Berana, bilo da su među nama ili na nekom ljepšem mjestu gdje postoji vječni život.
Još kao vrlo mali počeo sam da se interesujem za ljude koji će kroz istoriju uvijek biti dio ovog grada. O svemu mi je govorio moj otac, uvijek je imao odgovor na moja pitanja, iako nesvakidašnja za mališana ometenog u razvoju.
Tako me je jednog dana, kroz priču, upoznao sa velikanom ovog grada, koji je, zasigurno znam, na ljepšem mjestu sada.
Bio je čovjek, gospodin, koji nije poznavao granice u svojoj pisanoj riječi, a o njegovom stvaralaštvu svjedoče njegova djela.
Napisao je brojne knjige, od kojih s ponosom ću da izdvojim:
- Period bez Jevanđelja
- Spomenica Đurđevi Stupovi
- Eparhija budimljansko-nikšićka (monografija), povodom 800 godina manastira.
Čika Vlajka se sjećam kao kroz maglu. Vidio sam ga 2015. godine na liturgiji Jeleosvećenja. Bila je to srijeda pred Vaskrs i istog dana sam upoznao vladiku Joanikija, koji me je prvi put blagoslovio”.
