Piše: Darko Jovović
Bio sam đak prvog razreda srednje škole kada se pojavila singl ploča poznate beranske gripe „Znanci“ na kojoj su se, u izvođenju Brana Mališića, našle pjesme pod nazivom „Balada o Milijani“ i „Životati ti majkina“. Bili su to hitovi koji su se rado slušali i koji su zavređivali posebnu pažnju i kod tadašnje omladine. A da se radilo o kvalitenim pjesmama ukazuje i podatak da se pomenuta ploča 1981. godine pojavila u izdanju tadašnje velike izdavačke kuće PGP RTV. Još tada me, kao golobradog mladića, posebno zaintrigirao tekst pjesme „Balada o Milijani“, jer je u meni budio divljenje i mladalačke zanose. Kasnije sam saznao da je autor teksta ove pjesme bio Uloćanin Aksentije Šoškić, poznati pjevač, tekstopisac, kompozitor narodne muzika, prepoznat po pjesmama inspirisanih tradicionalnim crnogorskim melosom i rodnim krajem. Radi se o čovjeku čije se ime šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka u jugoslovenskim muzičkim krugovima izgovalao sa posebnim poštovanjem, jer je bio jedna od najharizmatičnijih figura estradnog neba u tom periodu. Bio je čuvar zavičajnog duha i miljenik publike. Poznato je da je upravo Aksentije Šoškić bio autorski „krivac” za neke od najljepših pjesama legendarne Silvane Armenulić.
Aksentije, ili Akso, kako su ga prijatelji zvali, pripadao je krugu estradne elite koja je tadašnje kafane i boemske četvrti pretvarala u kulturne centre. Bio je popularan i voljen kolega, a njegova druženja sa najvećim zvijezdama tog doba bila su svakodnevica. Bio je blizak sa Tomom Zdravkovićem, Lepom Lukić i Borom Spužićem Kvakom. Ostalo je zapisano da je svojim gospodskim držanjem, obrazovanjem i manirima starog kova, dovodio do toga da ga kolege podjednako cijene kao i publika. Zapisi govore da je u vrijeme kada se popularnost mjerila dušom i kvalitetom, Šoškić bio u samom vrhu tadašnje estrade.
-Svojim stamenim glasom i lirskim zapisima o dolini Lima, postao je nezvanični ambasador svog zavičaja. Pjesme poput „Pozdrav Crnoj Gori”, „Đetići” i „Pjesma Andrijevici” nisu bile samo hitovi, već posvjete korjenima koje su pjevali i akademici i običan narod – navodi se u jednom od brojnih zapisa o Aksentiju Šoškiću.
Aksa sam imao priliku da prvi put sretnem u jednoj beranskoj kafani. Oduševio se sam mu, onako uz čašu, kazivao stihove pjesme „ Balada o Milijani“ koji glase:
Što mi pružaš jablan žiti pastirice
Ja sem tebe drugi cviijet ne mirišem
Što me mamiš u planine kad ja ne znam
Sem da pjevam i balade da ti pišem.
Znaš li šta je to balada Milijana
To je izvor u planini, a ti sama
To su jele i borovi, panorama
To su tvoje divne oči Milijana.
Zašto u grad da te vodim pastirice
Znaš da cvijeta ovog čistog tamo nema
Ostanimo da šetamo livadama
Neći da ti kvarim lice pomadama.
Pogledom me svojim kupaš pastirice
Kao izvor što miluje uspomene
Ja sem tebe drugi cvijet ne mirišem
Ti si jablan i balada koju pišem.
Kasnije sam se sa Aksentijem sreo nekoliko puta i uvijek sam ga prvo pozdavio upravo sa ovim stihovima. Odmahno bu glavom i, na njemu karakterističan način, dobacio: „Bravo frajeru“.
Aksentije je stradao 1989. godine. Ostao je upamćen, kao to neko reče, kao umjetnik koji je na najljepši način spojio ponosne vrhove Crne Gore sa beogradskom kaldrmom, dokazujući da prava narodna muzika, zaista, jeste umetnost.
NJegovo ime se i danas s poštovanjem izgova u njegovom zavičaju, a ja sam, prisjećajući se Aksa i njegove „Balade o Milijani“, proljeća 2014. godine, prolazeći kroz njegovu rodnu Ulotinu, napisao pjesmi pod nazivom „Još jedna suza za baladu“. Prilažem je ovom prilikom čitaocima na dar kao skroman prilog za sve ono što Aksentije ostavi rodnoj grudi i umjetničkoj i muzičkoj pozornici.
Još jedna suza za baladu
(Aksentiju Šoškiću)
U zoru nad Ulotinom Milijana se javi
Pronese glas da Zeletin više gora nije
Da jablan žuti se davi
Dok mrtav je doziva Aksentije.
U zoru Milijana kosom minu
Doviknu da Lim ne teče kao prije
Da bor zeleni pada niz planinu
Dok joj se priviđa Aksentije.
U zoru Milijana izvor zamuti
Dok grom u otkos bije
Ne može kaže pjesmu da nasluti
Dok joj iz grudi izrasta Aksentije.
U Zoru Milijana progovori
Ne brišite mi lice dok suza lije
To nad Ulotinom sve živo gori
Dok cvijeće nosi mi Aksentije.
U zoru Milijana nijema osta
San pastirice tajnu krije
Da li joj ponovo kraj limskog mosta
Baladu piše Aksentije.
