Marinu Obradović je publika zavoljela bez ijedne marketinške strategije, bez agresivnog građenja brenda, bez traga želje za influenserskom titulom. Publiku na njen profil dovodi, prije svega, iskrena želja da izmami osmijeh.
„Moja priča je bajka od tuge. Sposobnost da njome nasmijem druge, samo sebe ne. Naizgled sam možda ista kao sve, a drugačija i previše. Jedna djevojčica koja odbija da odraste, da prihvati svijet u kojem nema ni zagrljaja bez interesa. Bavim se onim što je ljudima potrebno, svakodnevno. Bavim se osmijehom“ počinje svoju priču ova autentična djevojka.
Prije nego što je kamera postala njen alat, radila je na radiju, puštala muziku i bila DJ.
Iako njen profil broji preko dvadeset hiljada pratilaca, ona insistira da popularnost nikada nije bila njen cilj.
„Ja sebe ne gledam kao influenserku. Meni nije važan broj pratilaca već broj osmijeha. Ne jurim titule ni popularnost. Čak često blokiram lažne profile jer ne želim one koji kriju identitet“ kaže Marina.
Upravo ta tvrdoglava iskrenost, učinila je da je ljudi zavole i da “Rapka” za samo dvije godine bude prepoznaljiv lik.
Njeni video snimci nastaju spontano, bez scenarija, bez promišljanja o estetici ili utisku.
„Svaki moj video nastajao je u trenutku. Upalim kameru i prepustim da um kreira. To se vidi po mojim grimasama. Nema kod mene: ajde da osmislim, da snimim“ objašnjava svoj kreativni proces.
Rapka je nastajala dok plastidi sijeno, u opancima, u staroj odjeći u sredinama u kojima je iskrenost norma, a ne stilizovana poza.
„Ponosna sam na opanke. Opanak je obuća i za seljaka i za gospodina. Razlika je samo u tome da li se neko opanaka stidi ili se ponosi“ dodaje Marina.
Rapka je nastala iz neki posebno ranjivih situacija u kojima je Marina pronašla način kako da se izdigne.
„Mene su rane pogurale, mene je tuga donijela ljudima koji su me podigli. Rapka je nastala od rana, od prevelike tuge, od previše suza“ kaže iskreno.
Njena najsnažnija veza je ona sa Lubnicama kod Berana, selom iz kojeg potiče njen otac.
„To je veza porijekla i ponosa. Neraskidiva. Tamo je rođen čovjek na kojeg sam ponosna i kojem sam doživotno zahvalna. To mjesto je moj mir i moj nemir“, objašnjava Marina.
Iako je rodjena i živi u Podgorici, Lubnice su njen dom, mjesto gdje je, kako kaže, istinski srećna. Tu je naučila sve seoske poslove od muženja krava i pravljenja sira, do oranja, košenja i pečenja rakije. Sve to često provuče kroz svoje sadržaje, ne zato što mora, već zato što je dio nje.
Marina ili popularnije Rapku danas prepoznaju mnogi, a njoj prika kad je ljudi na zagrle kao nekog svog.
„Najljepše je kada me ljudi sretnu i zagrle me sa toliko topline, uz rečenicu: ‘Rabe crna, crn ti vijek, jesi li to ti?’ Kada djeca imitiraju moje klipove, kada me žene i njihove majke blagosiljaju. Rapka se porodično prati, od 7 do 107 godina“ dodaje ona.
Svojim komičnim, a ponekad i satiričnim sadržajem okuplja ljude različitih profila, vjeroispovjesti i priča. Upravo to je ono što je motivate da stvara i dalje.
„Pokreću me moji ljudi, oni su moja krila. Njima dugujem što nastavim da stvaram. Pišu mi da ih je život lomio, a da su gledajući moje klipove ponovo počeli da se smiju. Puno mi je srce“ kaže Marina.
U svijetu društvenih mreža, gdje se mnogi izgube pokušavajući da budu ono što nisu, Marina je uspjela da opstane bez kopiranja drugih, bez maski i bez želje da se dopadne svakome.
„Bila sam među velikim ‘igračima’, ali me nijesu pregazili. Originalnošću sam se izdvojila. Rapka je tu da podsjeti da se od onoga što jesi ne može pobjeći“ izgovara uvjerljivo.
Njena kreativnost nije ograničena na sadržaj koji stvara za društvene mreže, pored toga bavi se i pisanjem.
“U pripremi je knjiga koju u narednom peruodu planiram da izdam. Pokojni deda mi je bio profesor književnosti, direktor škole u Lubnicama i pisac. Tu ljubav sam naslojedila i ja, pa mi zelja da izdam knjigu” kaže za kraj Marina.
Milena Bubanja Obradović
