“Tu balerinu bolje slikaj, vidi kako pleše, treba da se vidi kako je lijepa” , ovako počinje razgovor sa Rajkom Šćekićem, penzionisanim učiteljem, koji već četrdeset godina od korijenja drveta stvara neobične skulpture.
Crnogrokra, bundeva, balerina, zmija, Tito, ptica i još brojna svojevrsna umjetnička djela krase njegov dnevni boravak, ali i mnoge domove širom bivše Jugoslavije.
“Prva skulptura koju sam izradio nalazi se u Skoplju, od tada ne znam im ni broja koliko sam ih svojim rukama oblikovao i napravio. Dok sam bio mlađi bavio sam se lovom i tako bi moj prijatelj i kolega, Mirko Vukićević, i ja otišli daleko u šumu i usput bi naišli na neki interesantan korijen. On bi rekao taj ti ništa ne valja, ali ja bi ga ipak uzeo i od njega napravio neku figuru” prisječa se ovaj samouki umjetnik.
Nekada slučajno, a nekada sa namjerom da pronađe korijen koji ima priču, svoje skulture traži u prirodi i kako kaže odmah prepozna koji korijen ima potencijal da postane interesantna figura.
“Ova bundeva bila je teška 30 kg kad sam je našao, nije joj trebalo puno rada, jer je priroda odradila svoje, imala je dva korijena, tako da sam samo jedan odsjekao i ovo ostalo dobro očistio i izlakirao. Nije bilo puno naporno da ona izgeda baš kao prava” objašnjava svoj kreativni proces dodajući da je za neke druge skulpture morao da odvoji više vremena i truda da bi postigao željeni efekat.
Inspiriše ga priroda i osobenost korijena koji pronađe, a ovaj osamdesetogodišnjak uspijeva da svojim vještim rukama korijenju da novi život.
“Sad sam malo u mirovini, imam osamdeset godina, već dvije godine ne smijem da odem daleko u šumu, godine su me stigle. Ipak planiram malo sa proljeća da odem pomalo da vidim da nađem nešto” objašnjava on i dodaje da sada uživa u penziji i ugodnosti porodičnog doma.
Učiteljsku profesiju započeo je u Bosni i Hercegovini, nakon čega je u zapadnoj Hercegovoini proveo skoro deceniju, gdje je proglašen za najboljeg prosvjetnog radnika Mostarskog okruga.
” Nakon što sam se iz Bosne i Hercegovone vratio u rodni grad. Prvo sam radio sam u školi u Trepči, nakon toga u gradskoj školi, pa u seoskoj školi na Buču sve do penzije. Došao sam ovdje sa suprugom i djecom i napravio kuću na Polici” priča nam učitelj Rajko i dodaje da je rad sa seoskom djecom za njega bio prava milina.
Okružen prelijepom prirodom beranskog sela Polica, provodi ugodno penzionerske dane, ali se sa sjetom prisjeća vremena kada je ovo selo imalo neuporedivo veći broj stanovnika.
“Sve oko naše kuće su bile kuće Šćekića, sada malo koga ima i rijetko ko dolazi. Selo polako čili, nema nikoga. Ja sam tu stalno, odem kod sina u grad povremeno, onda oni dođu ovdje. I tako ide” dodaje Rajko.
Ljubav prema unjetnosti nije ograničio samo na skupture, kako kaže u studenstkim danima u Beogradu zabavljao je društvo uz pjesmu i igru, jer je osjećaj za umjetnost protkana kroz njega.
” Želim da nešto posle mene ostane. Tu je potomstvo, ali i ove skulpture način da ostavim nešto za sobom. Svaka ima posebno mjesto i značaj” emotivno saopštava
Nekoliko godina, Rajko Šćekić, bio je predsjednik sindikata u OŠ “Vukašin Radunović”, Udruženja penzionera i predsjednik Mjesne zajednice Polica, sada kako kaže uživa u mirovini i neobičnim umjetničkim djelima koje je stvorio.
Milena Bubanja Obradović
