PRIPREMA DJETETA ZA POLAZAK U ŠKOLU

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Piše: Borjanka Butrić, vaspitačica

Pripremanje za školu je dugoročan posao koji treba odavljati planski i sistematski, da bi dao željene rezultate jer svaka stvar na svijetu ako hoćemo da bude korisna mora da se dobro pripremi.

Dijete treba motivisati za polazak u školu, a ne tek tako odvesti ga u nepoznatu sredinu. Dešava se da roditelji plaše djecu školom.

Roditelj koji pravilno postupa treba, kada se približi vrijeme polaska u školu, da stvori djetetu takvu sliku da se ono njoj raduje kao da ide na najljepše mjesto na svijetu.

U više istraživanja se pokazalo da su djeca koja su pohađala vrtić spremnija i sposobnija za polazak u školu, počev od socijalizacije – ona se brže i lakše uklapaju u razredni kolektiv, u odnosu na školske obaveze – brže ih prihvataju u ličnim kvalitetima (inicijativnija su i samostalnija), imaju više predznanja i sklonosti ka logičkom razmišljanju, u razvijenim sposobnostima (likovno i perceptivno) što su djeca duže boravila u vrtiću to će biti sposobnija.

„Dijete se sprema za život, a ne za školu“ glasi jedna latinska poslovica. Činjenica je da u vrtiću vlada prijatna atmosfera, manje formalna, djeca raspolažu više sa svojim vremenom nego u školi, zatim učenje u vrtiću je sistematsko i kroz igru.

Najviše diskontinuiteta između vrtića i škole javlja se u pogledu discipline i pravila ponašanja.

Prelazak djece sa jednog stupnja u drugi trebalo bi da teče glatko, prirodno i neprimjetno, za šta je moguće da se čitav vaspitno-obrazovni rad organizuje što fleksibilnije. Učitelj/ica u školi, naročito na početku, treba da unese duh igre i ima razumijevanje za navike koje su djeca ponijela iz vrtića, a koje se ne uklapaju uvijek najbolje u školska pravila ponašanja.

Zato bi najbolje bilo da vaspitač/ica i učitelj/ica razmijene svoja iskustva, uključujući naravno roditelje.

Osamostavljivanje djeteta je dug proces i on se ne odvija zahvaljujući potpunom prepuštanju djeteta sebi, već odgovarajućoj pomoći odraslog i učenju.

Postoji jedno biblijsko objašnjenje za to – da je čovjeka moguće nahraniti na dva načina – dajući mu jednu ribu i naučivši ga da hvata ribu. To znači da je u prvom slučaju nahranjen za jedan dan, a u drugom za cio život.

Pozitivna slika, koju djeca stiču o sebi ne treba da pothranjuju oholost, taštinu i sujetu, već da se razvija uporedo sa osjećanjem skromnosti, što podrazumijeva uvažavanje drugih ljudi i svijest o njihovim kvalitetima, uz poznavanje sopstvenih ograničenja.

Jedna od najvažnijih funkcija odraslih je zadovoljenje dječijih potreba, među kojima je potreba za saznavanjem na sistematski način, odnosno učenje. Dijete treba pripremati za školski život. Veoma je važno da dijete bude osposobljeno za voljnu kontrolu ponašanja, odnosno pažnje, opažanja i pamćenja od čega zavisi formiranje svjesne i svrsishodne aktivnosti učenja. Takođe i samokontrola koja predstavlja osnovu za razvoj sposobnosti koncentracije kod djeteta, a vrlo je značajna za razvoj njegove samostalnosti.

U vrtiću se dječija pažnja obezbjeđuje, prije svega, zanimljivošću sadržaja, metoda, oblika kao i njihovom dinamičnom primjenom.

Pošto se zna da postoje poteškoće djece u cilju voljne pažnje vaspitač/ica je dužan/a da pripremi privlačan i zanimljiv vaspitno-obrazovni rad. Voljna pažnja i pamćenje se razvijaju na mnoge načine kroz aktivnosti koje zahtijevaju njihovo korišćenje.

Igra se u vrtiću pojavljuje kao „vodeća aktivnost“. Kroz igru saznajemo za svijet oko sebe. Igrama se oplemenjuju mnoge stvaralačke aktivnosti kojima se djeca bave po svom izboru ili izboru vaspitača/ica. Put od igre ka učenju školskog tipa nikako ne bi trebao biti skokovit, već preko prelaznih oblika aktivnosti, koji u sebi spajaju kako osobine igre tako i školskog učenja.

Vaspitač/ica je dužan da isplanira igru sa jasno određenim vaspitno-obrazovnim ciljem, usmjeravajući djecu. Uporedo sa igrom za pripremanje djece za školu trebaju da se stvore radne navike. Motiv da se uradi nešto korisno i da ima društvenu vrijednost, u radnim aktivnostima povezuje se kod djece da se djeluje u aktuelnoj stvarnosti. Dijete se izražava da bi komuniciralo sa okolinom. Dječije izražavanje se manifestuje na mnoge načine ali cilj mu je iskazivanje mišljenja, osjećanja, čulnog doživljaja…

Dječije stvaralaštvo se smatra kao rezultat kreativnosti. Stvaralačko izražavanje predstavlja specifičan način prerađivanja tumačenja, izražavanja i uobličavanja iskustava i ideja, što omogućava da se oni bolje organizuju, zapamte i prenesu drugima.

Vaspitno-obrazovni rad je tu ne samo da obezbijedi mnoštvo pojedinačnih čulnih iskustava, već da upozna djecu sa vezama i odnosima između pojava u prirodi i društvu.

Vaspitač/ica treba da poznaje opisanu psihološku zakonitost kako bi mogao/la da procijeni na kojoj etapi se nalazi svako konkretno dijete i prilagodi tome svoj vaspitno-obrazovni postupak težeći da doprinese prelasku na narednu etapu.

Motivaciona gotovost za školsko učenje, koja se ogleda u saznajnoj motivaciji, formiranoj u predškolskom uzrastu, veoma je važan elemenat opšte gotovosti budući da pomaže djetetu u prevazilaženju adaptacionih teškoća koje prate polazak u školu.

Dominantnu ulogu za pripremu djeteta za polazak u školu ima vaspitač/ica, kao i roditelj odnosno uzajamna saradnja dječijeg vrtića i roditelja. Zato je vaspitač/ica tu da pripremi roditelja i upozna ga sa vaspitno-obrazovnim radom kao i da djecu pravilno usmjeri. Vaspitač/ica kod djece treba da izgradi sistem znanja i pravilno ih usmjeri kako da uči život!

BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BERANE

Share.

About Author

Leave A Reply