U vremenu kada se riječ sve češće troši, a sve rjeđe proživljava, postoje stvaraoci koji i dalje vjeruju da poezija može biti molitva, opomena i zavjet. Jedan od njih je i novinar, pjesnik, esejista i hroničar vasojevićkog trajanja Darko Jovović, dobitnik prestižne Međunarodne književne nagrade „Marko Miljanov“ za 2025. godinu, za zbirku pjesama „Prije nego me san dozove“.
Njegovi stihovi ne nastaju iz prolazne inspiracije, već iz duboke unutrašnje potrebe da se sačuvaju zavičaj, predanje, kućni prag, očeva slika i riječ koja pamti. U poeziji Darka Jovovića žive zatvorene kuće, zarasli putevi, molitve predaka i tiha borba čovjeka da ostane dostojan svog imena i korijena. Upravo zato njegova poezija ne pripada samo književnosti — ona pripada pamćenju jednog naroda.
Povodom uručenja nagrade na Medunu, kraj rodne kuće vojvode Marka Miljanova, „Vasojevićka riječ“ razgovarala je sa Darkom Jovovićem o poeziji, zavičaju, duhovnom nasljeđu, novinarstvu i vremenu u kojem istinska riječ vodi najteže bitke.
Šta za Vas, gospodine Jovoviću, znači nagrada „Marko Miljanov“ koju ste nedavno dobili?
Mudri ljudi su kazali da je trijumf umjetnosti, kao sastavnog dijela kulture, trijumf slobode. Te trijumfe slobode svakako prate priznanja za one koji se i pred Bogom i pred ljudima glasom poezije mole za naše spasenje. Za one koji prizivaju da iskreni poetski zov dopre do svih koji su kadri da daju doprinos jačanju naše sveukupne duhovne svijesti.
Zato nagrade svakako prijaju, one su potvrda da neko cijeni ono što pisac radi. Dešava se da nagrade i zaobiđu one koji zaista zaslužuju da budu nagrađeni. Ali mislim da sve to vrijeme prosije i da sami Bog, ili neke nevidljive sile, šalju upute kad treba darovati one plodove koje čovjek od srca podari životnoj pozornici.
Ova nagrada me približila uvjerenju da i ja pripadam onim staraocima koji pokušavaju da odškrinu duhovna vrata slobode i riječima opitome nadu da nam ima spasa u poremećenom sistemu vrijednosti sa kojim se, nažalost, sve više suočavamo. Zato se iskreno radujem što je moja knjiga „Prije nego me san dozove“ zavrijedila pažnju moje sabraće po peru i što je prestižnu nagradu „Marko Miljanov“ iz njedara Udruženja književnika Crne Gore donijela u moj dom.
Radujem se nagradi jer me je, kako što sam i kazao na Medunu, uvrstila u stvaraoce koji se imaju čime pohvaliti na kulturnoj pozornici, a i zamisliti pred udijeljenim sjajem, jer u ovoj nagradi stanuju svi oni sa čijih usana ne silaze riječi Vojvode Marka: „Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe“.
Objavili ste osam zbirki poezije, te po jednu knjigu reportaža, kolumni i eseja. Kako je nastajala Vaša nagrađena knjiga „Prije nego me san dozove“, koju ste publikovali prošle godine?
U većini mojih knjiga, pa i u ovoj, dominiraju zavičajni motivi. Sve te knjige nastajale su u eri obezglavljene istorije, pod okovima mraka i primitivizma, naročito u našim provincijama, gdje su tradicionalne vrijednosti, pomalo, gubile bitku sa različitim pošastima savremenog doba.
Ja sam u takvom ambijentu duhovnog lutanja, cijepanja sopstvenog uma, patetike, zabluda i ironičnog realizma htio da zavirim iza brave gdje se, ipak, rađaju vrijednosti i oslobađa uzvišena riječ.
Tako sam i ovom knjigom želio da pronađem izlaz iz duhovnog tunela, iz jama bezdanica i da riječju dotaknem zvijezde, i to tamo gdje sve više gospodari tišina kojoj je potrebno da neko dođe iz dalekog svijeta, sa punom torbom suza, i ublaži zavičajnu gorčinu.
Na tom putu hvatao sam se za Božije glasove i slova, za molitve potrebne našem duhovnom cvijeću kako bi razumjeli šta je amanet predaka. Knjiga je pisana na pragovima naših zatvorenih kuća, ispred kapija groblja, zaboravljenih običaja, noseći poruku da je riječ najbolji lijek za sve nedaće ovoga svijeta.
Pisana je u nadi da će imati neko da odškrine vrata i poslije naše izgubljenosti i nestajanja u suludim vremenima koja nam cijepaju dušu i pretaču je u neznanje i otuđenje.
Šta Vas, uopšte, motiviše da pišete?
U želji da pronađem izlaz iz neke vrste duhovnog tunela, godinama sam se hvatao za glasove i slova iz kojih je izrastala patnja, ali i nada da nam ima spasa u eri duhovnog pogroma. Tako su nastajale moje pjesme, a od njih i knjige.
Čovjek mora da prepozna neuništive vrijednosti, da ih čuva riječima ne bi li iza sebe ostavio dobru priču ili pjesmu. Umjetnost je lijek za sve rane ovoga svijeta. Da bi to shvatili, potrebna je vjera, jer samo onaj koji vjeruje može da hrabri i doji duhovno cvijeće kako bi procvjetalo.
Sa tom nadom i vjerom sam i uplovio u poetske vode. U njima i danas plivam pokušavajući da ne potonem i da se ne obrukam pred onim što se literaturom zove.
Moja inspiracija je čovjek, ja ga tražim, možda i on mene traži… U tom traganju naslanjaju se i drugi motivi potrebni da se oglasim riječima, a naročito stihom.
Zavičaj je Vaša vječita inspiracija. To ste potvrdili ne samo kroz poeziju nego i kroz druga djela i brojne tekstove koje ste napisali. Zašto je to tako?
Ja sam svih ovih godina, iako to možda zvuči neskromno, čitavog sebe predavao potrebi da se sačuvaju i afirmišu zavičajne vrijednosti. Činio sam to ne očekujući nikakvu nadoknadu ili nečiju zahvalnost.
Gorio sam u tome, i često bio ogorčen, zašto se marginalizuju oni koji tako nenametljivo daju velike impulse da tama ne prekrije ono što nam je ponuđeno i pružena prilika da budemo rame uz rame sa uvaženim, uspješnim i velikim iz nekih drugih, urbanijih sredina.
No, nagrade koje stižu izvan zavičaja su neka vrsta satisfakcije za ono što sam činio i one spiraju tu gorčinu koja se taloži na duši, ne zbog bilo čega drugog, nego zbog neprepoznavanja onoga što nas izdiže iznad primitivizma, sebičnosti, učmalosti i uobrazilje.
To su oni koji zaboravljaju da je skromnost najveća odlika i da smo pred Bogom svi isti.
Poslije svega mislim da svi ljudi koji su, i mimo nas koji nešto pišemo i stvaramo, ostali da žive na prostoru Vasojevića zaslužuju priznanja, jer je u datim momentima bilo teško ostati na ognjištu pradjedovskom, a mnogo ugodnije otići u neke druge krajeve prijatnije za život.
Često ističete da vjerujete u moć izgovorene riječi. Šta Vas na to podstiče?
Ja vjerujem da za istinsku riječ ima nade. To je neuništiva snaga koju nijedna sila ovoga svijeta nije uspjela da satre.
Tačno je da danas ta istinska riječ vodi grčevitu borbu za opstanak. Ona se sve više povlači u sebe, jer smo i mi na prostoru Vasojevića, dobrim dijelom, oskrnavili njene iskonske poruke i niti.
Često se pitam zašto riječ „voljeti“ progonimo iz ovovremenog trajanja i našeg jezika, koji se, nažalost, našao na udaru onih koji, uvodeći neke druge jezike, i ne znaju šta je, ustvari, naš jezik.
No, riječ istinski napisana i izgovorena, iako duboko uvrijeđena i ljuta na sve nas zbog izgubljenih bitaka, ipak vaskrsava u mjeri mogućeg, zahvaljujući onima koji su svjesni kolika je njena moć.
Pronalaze li Vaše knjige put do čitalaca?
Ukusi su različiti i put knjige do čitalaca je trnovit. Ali taj put se najbolje trasira duhovnom snagom i istinom, iako ona bije krvavi boj sa lažima i falsifikatima.
Međutim, istina i ljubav uvijek pobijede. Kad se to desi, stvaralac koji se drži tog puta vaskrsava u srcima čitalaca i to je pobjeda pravednika, ali i umjetnosti.
Moram da priznam da ljudi traže moje knjige, a nije mali broj onih koji su moje stihove naučili napamet, što je i potvrda da su moja djela našla naseobinu kod čitalačke publike.
Koliko se danas „drži“ do izgovorene i napisane riječi i da li društvo u cjelini dovoljno cijeni ono što iznjedre ljudi od pera?
Svako vrijeme je samo po sebi bilo teško za one koji su se, ni krivi ni dužni, latili pera. Međutim, današnje vrijeme je posebno teško za istinske stvaraoce koji pokušavaju da budu slobodni izdanci i da slijede svoja stvarna osjećanja.
Oni su danas, nažalost, u dobroj mjeri lišeni institucionalnih pogodnosti. Oni su gurnuti u egzistencijalnu provaliju iz koje očajnički pokušavaju da se domognu slobodnog hoda, odnosno parčeta druma, kako bi to rekao pjesnik Vito Nikolić.
Naročito su ugroženi pisci koji žive i rade u malim sredinama, jer i na periferiji ima onih koji žele da te gurnu na još veću periferiju.
Oni su dobrim dijelom zaboravljeni od onih koji se nalaze u centrima odlučivanja i koji kreiraju medijsku i kulturnu scenu. Zato je i kod dolazećih generacija sve manje onih koji, u nekom drugom ili trećem koraku, pokazuju želju da se bave pisanjem, jer su institucije sistema, potpomognute različitim negativnim faktorima, u dobroj mjeri urušavale institut koji se piscem zove.
Dugi niz godina bavite se i novinarskim radom. Koliko je sve to zahtjevno?
Vjerovali ili ne, ja sam do sada za Dnevne novine DAN, za koje radim više od dvije decenije, kao i za neke druge listove i časopise, napisao preko dvadeset hiljada različitih priloga.
Zvučaće čudno ako kažem da moj radni dan traje 24 časa, jer sam non-stop u pripravnosti. Vjerujte da nije lako stići do svakog mjesta i ispratiti brojne događaje, ali i posvećivati se temama koje iziskuju dublju analizu i prikupljanje dosta podataka.
Jednostavno, novinar-dopisnik mora biti kvalifikovan i pokazivati spremnost za dosta životnih oblasti, od politike i društvenih djelatnosti, pa sve do kulture i sporta, pa i crne hronike.
Ujedno mora odgovoriti zahtjevima redakcije u kojoj radi i ostavljati mjesto kod ljudi sa kojima dijeli životni prostor, odnosno i dobro i zlo.
Zato nije slučajno rečeno da je novinarski rad sličan rudarskom. No, ako čovjek nema volju za ovaj posao i ako to ne radi s ljubavlju, bolje da se prihvati neke druge djelatnosti, jer ako se ovaj posao radi na silu, onda je to mučenje koje ne reprodukuje kvalitet.
Važno je da novinar shvati da je to što radi važno i da mora da zna da se on bori protiv zaborava i kratkog pamćenja.
A i kad krenemo da zaboravimo, on nas probudi i opomene da tu nijesmo od juče, da nijesmo sami i da je čovjek društveno biće.
To je ono što mi još uvijek daje energije da se bavim ovom, zaista, teškom i odgovornom rabotom, koja, čini mi se, nije, nažalost, dovoljno vrednovana u Crnoj Gori.
Koja je Vaša zavičajna poruka za kraj?
Iz mog zavičajnog krika godinama su se nizale pjesme, okovane žalom što se sve više okružujemo zatvorenim kućama i strahom kuda ćemo stići, udaljeni jedni od drugih i iskonskih vrijednosti čija nas vjekovna vaskrsnuća opominju i svjedoče da je ono od Boga dato neuništivo, a da smo mi ti koji, zarad opšteg spasenja, to treba i da prepoznamo.
Stavljao sam to na papir sa željom da kroz nanizana slova u različitim oblicima i formama i ja ostavim neki trag o nama podarenim ovim prostorima i vaktima.
Želim da te tamne slike sadašnjice, kad nas u zavičaju umjesto momačke i djevojačke pjesme, mobe i veselih kola, igranki i sveukupnih ljubavi, sretaju nepokošene trave i zarasli ognjišta, muk i putevi koji najčešće vode do naših grobalja, zamijeni neka vedrija strana života kadra da daje nova pokoljenja dostojna svojih predaka.
Izvor: Vasojevićka riječ
