Kao novinarka, mnogo puta sam pisala o ljudima koji dolaze u Crnu Goru, o njihovim karijerama, projektima, funkcijama i biografijama koje se lako upakuju u javne profile. Ovaj put, priča je došla u moju kuću. I već tu je prestala da liči na sve prethodne.
Prije nego što sam je upoznala, znala sam “činjenice”. Radila je u Google-u, govorila na konferencijama, objavila knjige, vodila komunikacije na globalnom nivou. Sve je upućivalo na klasičnu priču o uspjehu: visoka korporativna karijera, veliki sistem, veliki svijet, pa zatim dolazak u mali grad na sjeveru Crne Gore.
Ali već nakon prvih razgovora postalo je jasno da to nije priča koju ću ispričati.
Jer ona gotovo da i ne govori o Google-u.
“Radila sam u korporativnom svijetu više od 30 godina kao marketinški i komunikacijski profesionalac,” kaže ona. “Tokom karijere me je uvijek privlačio rad za zajednicu. Mentorisala sam tinejdžere, savjetovala mlade profesionalce, volontirala u centrima za starije osobe, gdje sam dijelila ručak. Vremenom sam shvatila da želim više da služim na dublji način, kroz dugoročno volontiranje i da napravim značajniji uticaj izvan mjesta gdje živim” počinje svoju priču Lois.
U jednom trenutku, kaže, došao je obrt koji nije planirala.
“2023. godine morala sam da napustim Google tokom talasa masovnih otpuštanja u tehnološkoj industriji. Gotovo 17 godina imala sam ono što bi mnogi smatrali poslom iz snova. Tokom više od tri decenije radila sam na globalnim kampanjama, susretala svjetske lidere i imala sve spoljne znakove uspjeha” objašnjava.
Nakon otkaza, umjesto da traži novu rukovodeću poziciju, počela je da želi da živi drugačije, slobodnije nego ikada ranije.
“Umjesto da tražim novi izvršni posao, namjerno sam radila fizičke, satno plaćene poslove. Radila sam u Trader Joe’s (trgovinski lanac), Starbucks-u, pa čak i vozila za Lyft (taxy). Ta iskustva su potpuno promijenila moj pogled na svijet. Upoznala sam ljude čije se priče nikada ne bi pojavile na LinkedIn-u, ali koji dolaze iz nevjerovatno raznolikih kulturnih i obrazovnih sredina. Kroz njih sam upoznala život pun mudrosti, dobrote, otpornosti i velikodušnosti” dodaje Lois.
Tada je promijenila svoju percepciju.
“Od tada, pitanje koje sebi postavljam više nije: Koji je moj sljedeći karijerni korak?, već: Gdje mogu biti korisna?”
Očekivala sam da će me najviše zanimati njen profesionalni put i odluka da umjesto nove rukovodeće pozicije ode u zemlju za koju nikada nije čula. Umjesto toga, zatekla sam sebe kako zapisujem priču o hrskavom kraju domaćeg hljeba.
“Jedan od mojih omiljenih dijelova života u domaćinstvu je to što više ne osjećam da sam gost osjećam se kao dio svakodnevice. Nije se desilo u jednom velikom trenutku, već u brojnim malim. Svako jutro kažem svojoj “host mum”(Gorici): ‘Dobro jutro! Dobro si spavala?’ i svako veče ‘Laku noć’. To su mali trenuci, ali čine da se osjećam kao kod kuće. Ono što me najviše zadivljuje jeste ona sama. Može da napravi nevjerovatna tradicionalna jela gotovo bez napora: pite, musake, palačinke, punjene paprike… svaki dan nešto ukusno.Posebno me iznenađuje što skoro svakog dana peče hljeb. Svježe pečen hljeb izgleda kao rutina. Dok ja ustanem, već me čeka zlatna vekna” sa nježnošću govori o malim značima pažnje koje dobija.
Ono što je počelo kroz gotovo neprimjetne znakove pažnje, vremenom je dobilo jasnije oblike pripadanja. Lois se skoro hronološki sjeća svakog od tih svakodnevnih gestova koji su polako mijenjali granicu između “gosta” i “člana porodice”.
“Jedan od prvih takvih trenutaka desio se već prvog dana mog boravka. Goricina mlađa unuka mi je nacrtala crtež dobrodošlice. Poruku je napisala ne samo na engleskom, već i na korejskom mom drugom maternjem jeziku. Taj crtež i dalje stoji u kući i svaki put kada ga pogledam, podsjeti me da ovdje pripadam. Ipak, možda najjači osjećaj pripadanja nije došao kroz crtež ili riječi, već kroz nešto sasvim neočekivano. Čula sam da je najmlađa unuka, koja još nema ni tri godine, nabrajala članove porodice i uključila i moje ime na toj listi. Zatim je potrčala prema meni, jasno izgovarajući moje ime: „Ćao, Lois!“ To možda izgleda kao mala stvar, ali za mene je značilo sve. Tada sam shvatila da više ne živim samo u toj kući. Postala sam dio porodice” sentimentalo govori ona.
O Crnoj Gori nije znala puno prije nego što je ušla u program Peace Corps-a, programa koji okuplja volontere koji promovišu mir prijateljstvo.
“Prije dolaska sam čula da u Crnoj Gori vlada kultura ‘polako, polako’ sa dugim pauzama za kafu, ali kod kuće vidim suprotno stalni rad, kuvanje, čišćenje, bašta, posao. Iznenadila me i činjenica koliko žene ovdje rade. Jedno smiješno zapažanje je koliko ljudi brzo jedu — brrrrrzo! Nakon sat vremena kuvanja, sve nestane za deset minuta. Ali kafa može da traje satima. Na kraju, naučila sam da ne generalizujem zemlju. Svaka porodica i svaka osoba je drugačija” podijelila je svoje impresije Lois.
I nakon što je to sama pomenula, jednog dana za doručkom sam primijetila da moja majka gotovo rutinski odvaja hrskavi kraj tek ispečenog hljeba i spušta ga na Loisin tanjir. Nijedna od njih dvije to ne komentariše, a ja shvatam da već sada imaju svoju rutnu.
Žena koja danas sa mojom majkom dijeli jutarnju kafu, pokušava da joj na našem poželi “dobro jutro” i uči da razlikuje vrste pita, donedavno je gradila karijeru u jednom od najuticajnijih tehnoloških sistema na svijetu. Njena profesionalna biografija ispunjena je globalnim kampanjama, susretima sa svjetskim liderima, knjigama i javnim nastupima.
“Ranije je veliki dio mog identiteta bio vezan za posao. Ako bi me neko pitao ko sam, vjerovatno bih prvo rekla: Radim u Google-u ili direktorka komunikacija. Titula je imala veliku težinu nije bila samo posao, već dio mog identiteta. Nakon toga sam morala da se pitam: ko sam ja bez titule? Zaista, bilo mi je veoma teško da se predstavim bez kompanije ili pozicije. Dugo je moj identitet izgledao kao jednačina: Ja = kompanija = titula. Morala sam da razbijem tu jednačinu. U početku je to bilo teško. Bez titule nisam znala kako da odgovorim na pitanje pričaj mi o sebi. Vremenom sam shvatila da sam mnogo više od mjesta gdje radim. To je jedno od najvećih otkrića ovog putovanja. Život u Crnoj Gori mi je u tome pomogao. Moji učenici ne znaju moj CV i iskreno ih ne zanima. Bitno im je da im zapamtim ime, da ih ohrabrim kada su nesigurni u engleskom i da proslavimo njihov napredak. Ironično, i ja učim jednako kao i oni. Svakog dana pokušavam da govorim lokalni jezik, pravim greške, tražim pomoć i smijem se sebi. Ponovo biti početnik učinilo me strpljivijom, skromnijom i boljom osobom i boljim nastavnikom” kaže Lois i dodaje da joj učenje jezika predstavlja najveći izazov.
Došla je s namjerom da podučava engleski, ali kako kaže ljudi oko nje njoj prenose mnogo važniju lekciju da se dobri odnosi ne mjere velikim gestovima, već malim stvarima koje činimo jedni za druge svakog dana.
“Posebno mi je dirljiv način na koji funkcioniše škola i odnos među kolegama. Od prvog dana pa do kraja školske godine, moja koleginica profesorica engleskog jezika svakog dana vozila me je do škole.To možda zvuči kao mala stvar, ali nije. To je svakodnevna obaveza koja traži posvećenost i odgovornost, a ona je to radila sa nevjerovatnom ljubaznošću, bez osjećaja da joj je to teret. U školi sam posebno impresionira brigom nastavnika za učenike. Jednog dana sam vidjela učenika koji je šepao niz stepenice, moja koleginica je odmah prišla, pomogla mu i pitala šta se desilo. Drugog dana, čula sam da učenica plače u toaletu, odmah je otišla, izvela je, utješila je i razgovarala sa drugom učenicom koja ju je povrijedila. Ono što me najviše iznenađuje je to što ona nije ni razredni starješina tog odjeljenja” objašnjava Lois i dodaje da joj je fascinantno da svaki nastavnik poznaje svakog učenika po imenu.
Takvi trenuci, kaže Lois, ostavljaju snažan utisak.
“Škole ovdje često djeluju kao proširene porodice. Ljudi se iskreno brinu jedni o drugima, ne zato što je to opis njihovog posla, već zato što im je zaista stalo” kaže ona.
Priče o programima međunarodne razmjene, najčešće su price o projektima, rezultatima i statistikama. Mnogo rjeđe govorimo o onome što se događa kada se službeni program završi za taj dan, kada se zatvore vrata škole ili kancelarije, a čovjek se vrati kući, ovog puta u kuću moje majke. Tu kulturna razmjena prestaje biti projekat i postaje lični odos.
“Neki su mislili da sam napravila korak unazad. Iskreno, i ja ponekad imam trenutke nesigurnosti. Pitam se: ‘Da li sam napustila uspješnu karijeru?’ Ali onda se podsjetim da karijere nisu uvijek ljestvice. Nekad su krugovi. Nekad moraš da se udaljiš od jedne putanje da bi pronašao drugu. I znam da će sve što ovdje učim o ljudima, kulturama, otpornosti i sebi biti vrijedno gdje god me život odvede dalje. Oduvijek sam željela da ostavim svijet malo boljim za sljedeću generaciju. Možda zvuči apstraktno, ali vjerujem da se budućnost ne mijenja jednim velikim gestom, već malim djelima običnih ljudi, ponavljanim kroz vrijeme. Želim da svijet bude bolji za generaciju mog sina. Ne želim samo da on bude ponosan samo na moju karijeru, već i na osobu u koju sam odlučila da postanem. Ranije je uspjeh bio vezan za karijeru promocije, nagrade, vidljivi rezultati. Danas se pitam: da li živim život koji mi ima smisla? Uspjeh je postao biti bolja osoba nego juče. Uživati u učenju, ljudima i svakodnevnim trenucima. Ako mogu reći: ‘Danas je bio dobar dan’, to je uspjeh” zaključuje Lois.
I dok Lois završava priču o tome šta za nju znači uspjeh, čini se da se odgovor više ne zadržava samo u njenim riječima. Prelazi, gotovo neprimjetno, na sve nas koji je slušamo i na pitanja koja ne izgovaramo naglas, ali ih ponesemo sa sobom.
Lois je volonterka američkog Mirovnog korpusa (Peace Corps) i radi kao nastavnica engleskog jezika u Crnoj Gori. Volonteri Mirovnog korpusa širom svijeta sarađuju s članovima lokalnih zajednica na projektima koji su od lokalnog značaja, a obuhvataju oblasti obrazovanja, zdravstva, zaštite okoliša, poljoprivrede, ekonomskog razvoja zajednice i razvoja omladine. Od osnivanja organizacije 1961. godine, više od 240.000 Amerikanaca volontiralo je u okviru Mirovnog korpusa u 142 zemlje širom svijeta, uključujući i Crnu Goru.
Milena Bubanja Obradović
