Piše: Darko Jovović
Podarena riječ je ogledalo duše i legitimacija čovjekove ličnosti. A kad se riječ u pjesme umetne, uz poštovanje prirodnog imoralnog znakovlja, onda ona postaje lijek za duše onih kojimaje do duše stalo. Da je to tako uvjerava nas i pjesnikinja SanelaRamadanović-Softić, rođena Beranka koja godinama živi u Baru. Ona je do sada čitalačkoj publici podarila četiri zbirke poezije. To su dvije knjige ljubavne poezije „Putevi života“ i „Šapat srca“ i dvije knjige za djecu „LJubav sjajnog mjeseca“ i „Pregršt stihova od marcipana“.
Lako je primijetiti da njeno stvaralaštvo nosi tanani poetski otkucaj srca proistekao iz iskrene potrebe da se zaviri iza životnih brava i odgonetne ljepota običnih slika, ali i onih nepoznatih i izdignutih iznad običnosti. To je potreba da se čovjekovo biće, slušajući upute unutrašnjeg glasa, preda želji da se što više približi čovječnosti, vjeri i nadi da i u smutnim vremenima, lišenim prefinjenih ukusa, ima mjesta za snove.
Sanela se posebno fokusirala da hrani nadu i otvara vidike tamo gdje je to najpotrebnije, a to je u očima malenih bića koja su tek počela da koračaju stazama života. NJen glas je posve prirodan, on se bori protiv otuđenosti, protiv poremećenog sistema vrijednosti i skrnavljenja prirodnih blagoslova. Ona se ne miri sa „darovima“ koje nameću savremeni trendovi sa tendencijom da djeca postanu roboti i robovi određenih ekspertiza i tehnologija. Njen ispostvaljeni poetski nerv, od pjesme do pjesme, priprema djecu da vole, da ljubavlju ukrštaju puteve i ukrašavaju svijet i čine ga boljim. Čini to jedostavnim riječima, od kojih se pravi toplo gnijezdo za nešto što se srećom zove.
Sanela, između ostalog, pjeva o prvom zubiću kao simbolu početka života koji nejak zaiskri i kroz neka nova preobraženja očvršćava u more upitnika:
Učili nas u vrtiću
O prvom, mliječnom zubiću.
Šta se desi kad ispadne
I kad u ustima rupa nam ostane.
Ovi stihovi ispostavljaju, tajanstvo života, borbu da se nadomjesti izgubljeno, da se preblaži rana, zakorači dalje u nove izazove koji su, ustvari, ustaljene staze koje treba pripremiti kako bi oni što stasavaju mogli lakše njima da hode. To je poezija koja opominje, uči, priziva da se zalaganjem dođe do zaluženih nagrada koje čeliče hod i stavljaju do znanja da se prinošenjem sopstvene i kolektivne žrtve svijet može praviti boljim. Na to upućuju i Sanelini stihovi gdje kaže:
Za najljepši crtež
Što ga mašta stvara
Obećan je poklon
Za svakog malog slikara.
U ovom poetskom iskazu ogleda se sposobnost da se šton jednostavnije dočara vrijednost sopstvene kreacije i mašte onih koji su tek uplovili u životne vode. Zato je pisanje dječije poezije, kojoj Sanela pribjegava, blagorodan poduhvat, koji obučava te male melemne duše kako dalje. To je spoj uma, vještine, znanja i prirodnih predispozicija potrebnih za djela o kojima se priča i prepričava. Spoj u kom, pored želje da se zaviriu sve čari dječije duše, stanuje želja da se mališani izvedu napravi put i na srce privuju onu humanu stranu života. Ova poezija je uput kako da se oslušne svaki zov za pomoć. To nije ton zapovijedanja, već buđenje unutrašnjih pozitivnih energija koje čovjek nosi u sebi.
Sanela u svojim pjevanjima o različitim živim bićima i pojavama, stavlja do znanja da je priroda baza za čistilište svega negativnog. To pjevanje je svojevrsna škole putovanja i test zamentalnu izdržljivost pred čarima, tajnovitim izazovima i zamkama koje ištu sposobnost da bi se koraknulo dalje.
Sanela pokazuje da se snaga dječije poezije ogleda u iskrenosti, jednostavnosti i mašti. Ona svojim pjesmama budi radost, uči djecu da vole i pomaže im da lakše razumiju svijet oko sebe. Nastoji da kroz ritam i rime, mali čitaoci grade osjećaj za ljepotu riječi i prepoznaju svoja osjećanja. Što je posebno važno nudi lijek za tužne trenutke, razvija saosjećanje za druge i stvara prostor potreban da se djeca i roditelji povežu kroz zajedničko čitanje. Ujedno, autorka, ostaje vjerna preporukama da se stihovima obične stvari prikažu na čaroban način i otvore dveri čudesnim svjetovima koji daju slobodu dječijoj radoznalosti.
Sanela se trudila da kroz stihove daje glas onome što je teško reći u običnim razgovorima. Ona koristi motive iz svakodnevnog života i prirode kako bi prenijela osnovne poruke o odrastanju i ljubavi. Dobro je što se toplina njene poezije za djecu ogleda u sposobnosti da svijetu pristupi sa ljubavlju i dubokim razumijevanjem dječijeg stanja. NJen poetski svije tnije strogi vaspitač, već blagi, brižni učitelj koji kroz stihove grli svako dijete i uči ga empatiji prema prirodi i svim živim bićima.
Posebnu uzišenost Sanelinog poetskog opusa čini humanizacija prirode, i čitavog okruženja, što kod djeteta stvara osjećaj brige i približava mu svijet kao jednu zajedničku porodicu. To je majčinski i zaštitnički ton koji zrači nježnošću, utjehom i sigurnošću, pružajući djetetu utočište i osjećaj da je voljeno i zaštićeno.
Njeni stihovi teku prirodno, poput uspavanki ili žubora rijeke, što ih čini čitljivim i bliskim dječjem uhu, a to je i potvrda da su pronašli trajnu naseobinu kod poklonika umjetnosti.
