Piše Darko Jovović
Pjesma u molitvu pretočena
Kad god sam u zadnje vrijeme uramio oči na stihove Vlajka Ćulafića i sa ovo malo umne skoposti što mi je Bog podario krenuo da odgonetam književnu tvorevinu koju nam je ostavio u nasleđe zapitao sam se da li dovoljno vrednujemo djelo ovog duhovnog gorostasa, s obzirom da sam se svaki put uvjeravao da njegova složena slova isijavaju vrhunski umetrene i najprefinjenije poetske kristale, izvajane ispod komskih visina. To pitanje sam postavio i pri prvom dodiru knjige „Jesam li živ, Bože“, koju večeras promovišemo, jer sam u njoj vidio krunu Vlajkovog duhovnog zamaha koji ga svrstava u poetske čistunce i djelatnike kotirane visoko iznad običnosti, zrele za zlatne vijence i stranice ostavljene za odabrane.
I dok sam u ovim stihovima vidio Vlajka, onako izmorenog, kako se, ispostavljajući svoju skromnost, moli za nas ostavljene da se poslije njegove smrti nadgornjavamo i ranjavamo jedni druge, obuzimalo me uvjeravanje da će, ipak, njegovo zasijano duhovno zrnevlje vjekovima nicati u baštama kulture i da će dolazeće generacije imati želju da se hrane pitomim i trajnim plodovima koje Ćulafić podari srpskom rodu. Prije svega zbog toga što kritički književni sudovi, sve da to i hoće, neće moći da smetnu oči sa umno-poetske snage koja dopire iz stihova Vlajka Ćulafića, jednog od vodećih vasojevićkih intelektualaca svoga vremena.
Ta snaga nije zaobišla ni pjesme koje Vlajko ne dočeka da se uokvire između korica, a koje, uglavnom, napisa pri izdisaju zemnom, sumirajući ono što mu je Gospod udijelio dok je hodio putevima namijenjenim. A udijelio mu je moć da pjeva o nama i zavičaju, da zajeca riječima pred onim što nas snalazi i da se njima brani od onih koji mu nijesu ni do koljena bili, a koji su znali da odapinju strijele ka njegovoj duši blagorodnoj.
No, Vlajkove pjesme koje je pisao pred kraj života, kao svojevrsni testament duhovni, zahvaljujući volji Božijoj i znanju, umjeću i zalaganju njegovog sina Damjana, kao i dobročinstvu promotera kulture, povezane, jedna uz drugu, u predivnom izdanju, zaiskriše pred čitaocima, posvjedočavajući da knjige postoje da bi čuvale blagodarja jača od prolaznosti.
A Vlajkova sonetna blagodarja na početku ove knjige naslovljena kao „Oče Naš“ su poziv da se odbranimo od samih sebe i svih zala ovoga svijeta, onako kako to propovijeda istoimena molitva koju izgovaramo u našim hramovima i izvan njih. Ta Ćulafićeva molitvena poetika otkriva dubinu njegovog, reklo bi se, biblijskog glasa, glasa koji opominje i izvija se iz mase kao putokaz za spasenje. On se moli riječima:
Prije no dođe doba za sretanje
Ne pusti nas, Oče, udicama zlim,
i ne uvedi nas u iskušenje.
Dodajući:
A svi smo Tvoji, o, Bože,
i svi smo, u krajnjem, isti.
Ovako pjesnik, znajući kakvi smo i čemu smo sve skloni, od Svevišnjeg traži oprost, ne bi li kao kolektiv u kom se, kako navodi, naziru samo sjenke dobročinstva, krenuli dalje, svjesni svojih dugova, i pokazali spremnost da „šaku žita dijelimo na ravne časti“.
Vlajko se glaska stihovima s čavkom na ramenu nenametno zaokupljen fenomenom smrti, nudeći se Gospodu da mu sudi i mjeri onako kako misli da treba kad s molitvom stane da otvori Nebeske dveri.
Ujedno se u pjesmi, po kojoj i ova knjiga dobi naziv, pita: „Jesam li živ, Bože“, preispitujući tako koliko je svaka individua doprinijela da se spasimo srama i bijede koju nudi savremeno doba. Ta njegova zapitanost vraća u prošlost kad su viteške vrijednosti nadilazile ravnodušnost i kad se i sijevom sablje branilo ljudsko dostojanstvo. Pjesnik okrenut zavičaju se ponekad miri sa vaktom koji prekriva drača. Miri se bar prividno sa saznanjem da se tamo gdje je pjevao glaska gavran crn, finalizujući to stihovima:
Nek raste drača, nek… sve ima svoje doba,
Ja je osjećam, već, i preko mog groba.
A svoju i našu životnu zbilju Vlajko je smjestio i u pjesmu pod nazivom „Ovo“. Ni kraćeg naziva ni slikovitijeg opisa ovovremenog svijeta, ili kako on to naglasi „umne mrčave“ iz koje izbija svita samozvana na koju se i Gospod gadi. To Vlajkovo „Ovo“ je ustvari ruglo koje ni sa njega nije skidalo nišan, dok je prezirao zadrigle i naduvene, ohrabrene da zajaze i zavonjaju vaseljenom.
U tom društvenom košmaru Vlajko kroz pjesme „Prag“ „Stranica iz dnevnika“, „Crv“, „Što si zamukla pjesmo“ pravi paralelu između smisla i besmisla, trajanja i prolaznosti. Na njegove pjesme naslanja se prag između dva svijeta i obličje praha čovjekovog, dok iščekujemo sudnji čas i molimo se za spasenje.
Vlajko pjeva o iznevjerenim zavičajnim nadama, ističući u pjesmi „Duše čobanica“ da s kosačima trunu trave i mirisi livada, dodajući:
Sa pomolka, na kom nisi, gledaš, tavna lica,
po LJubanu jablan beru duše čobanica.
U isčezlim vrijednostima, u samoći zavičajnoj, Vlajko ne nazire kap lijeka, ni u čemu ne vidi zdravlja zrno, ne osjeća mirise nekadašnje koji žive samo u njegovim sjećanjima. Crv se uvukao u ljekovite trave i bilje dozivajući crninu kao simbol zatvorenih domova i sveopšteg smaknuća. Vlajko to dočarava stihom:
Crno – juče, crno danas, i sjutra će biti crno.
Pjesnik se pita šta je to dovoljno što bi moglo garantovati da je živ, dok udara prutom po vodi. On je u dilemi da li je sve što je proživio pouzdan znak da je bio tu, da je disao i da je imao pečate Božije. Te tajne izazivaju Ćulafićeve riječi i slažu ih u mozaike sastavljene od prošlosti i težnje ka životu vječnom.
Vjerni pratilac samoće i otuđenosti, koju Vlajko ispostavlja u svojim pjesmama, je gavran ptica, kao znak naših nestajanja i personifikacija nesreće. Pred najezdom crnih ptica nazire se upitnik, ali i odgovor na postavljeno pitanje. Na to ukazuje i zadnji stih iz pjesme „Nikad više“ koji glasi:
Hoće li se igdje javnut, ikad više?
Dok se pitam, i dok, sve to, slažem u stih,
Iz mastila grakće gavran: Nikad više!
U ciklusu „LJetopis“ stale su Vlajkove pjesme koje odišu patriotsko-lirskim notama i zvanjem Svevišnjeg da nas urazumi i opomene koliko su nam prošlosti ostavile rana u nasleđe, zato što smo, između ostalog, bili kivni jedni na druge. To je nastavak već viđene pjesnikove molitve kojom zaključuje i pjesmu „Požar“ stihovima:
I ugasi žar u srcu, palivatre što se ceri,
Izbavi nas od nas samih, i garež nam s uma speri.
Ova knjiga kao da otkriva šta je to Vlajko htio da kaže poslije svega. Kao da je tražio ono što je zaboravio, ili ono što mu se nije dalo da izusti. Činio je to katkad silom na sramotu, ili u zli čas onako kako je i naslovio svoje dvije pjesme. A u jednoj od njih to slikovito tvori stihovima svjestan da se ne da nazad u pjesmu momačku, u podvige, u mećavu, glaskajući se riječima:
I ne da se, ni sa jedne strane,
Nit dostojnoj smrti, nit životu,
Tu u čami traćim Božje dane,
i tavorim: silom nasramotu.
Pjesnik ovdje ispostavlja i svoju vidovitost koja se kroz san proteže. Ta vidovitost rađa prizorne slike i jecaje bolne za ono što nas čeka, pa zato i kaže:
U zli čas si, Vlajčile, zaspao,
I zaspao, i sanak usnio.
Ovaj ciklus „Poslije svega“ ima konture zavičajne elegije. To su, dobrim dijelom, slike izrasle iz Vlajkovog djetinjstva, iz svake stope koje je naslanjao na putljage pradjedovske. To su otisci mladosti urezani u korama drveta iz kojih kapaju suze u kojima vaskrsava pitanje jesam li dovoljno dao rodnoj grudi. Tako u jednoj od pjesama kaže:
Odem, mada ne često, da vidim rodno selo,
A vratim se sumoran, kao s čavkom pod čelom,
al nemam čime ni ja, pred njim da se podičim,
Osim što, evo, starim, i – sve više mu ličim.
Svaka Vlajkova pjesma je opomena, grumen praha koji mami uzdahe. U njegovim elegijama dominira filozofija iskušenja, zrelost shvatanja našeg postojanja, naših nauma i želje da se nametnemo životu. Ćulafiću nije do kraja jasno da li je čovjek iznad života, ili je život iznad čovjeka. Tu nedoumicu dočarava stihom:
A zanosim se – da živ sam,
I reći će, napokon,
Da – živio sam.
Ova knjiga se završava pjesmom „Vječnaja pamjat“ koju Vlajko posveti ocu i majci, moleći se za one koji su ga dali. Stalo je u njoj toliko toga što proživješe njegovi roditelji nahranjeni mukama i težinom opstanka na zemlji koja je iziskivala mnogo znoja, ali i časti, kako bi se što spremnije dočekao zov Gospoda. A Vlajko, kao njihovo čedo, nagradi ih molitvenim slovom, kao što i nas sve nagradi knjigama, prinoseći tako svoju žrtvu zahtjevnim izazovima koji se pjesmom zovu. A ta žrtva nije mala, ona se na vid daleki naslanja, kao što se i ova knjiga na svetost i sjaj molitve temelji.
Između ostalog, ova knjiga pokazuje i koliko je Vlajko, pored toga što je savršeno pakovao i ispostavljao duboki misaoni i filozofski iskaz, obojen lirskim notama, vodio računa o strukturi svakog stiha. On je mjerio i premjeravao svako slovo, stvarajući, bez odstupanja, skladnu pjesničku formu koja pažljivo poštuje kompoziciju rime i estetska pravila koja je pjesnik zadao sebi prije nego što je krenuo da slaže sonete, ili da, u nekom drugom obliku, iskaže ono što je namjerio. Tako je pokazivao zanatsko umjeće i istančani osjećaj za prefinjeno formiranje svakog stiha sa kojim je zidao takozvane i parne i ukrštene i oskrbljene i nagomilane rime.
Nastojeći da kroz odgovarajuću pjesničku formu najbolje dočara svoj unutrašnji doživljaj i ono što je privijao na svoje oči, Vlajko je pribjegavao različitim vrstama strofe od distiha, terceta, katrena, pa sve do kvinte, oktave i mnogo dužih stiho povezivanja. Nije mu bio stran ni osmerac ni deseterac, ali ni drugi oblici stihova sastavljeni katkad i od dvadesetak slogova. U tome se ogleda njegova umjetnička raznovrsnost i sposobnost da ukrštanjem različito postavljenih riječi pokaže svoj pjesnički talenat i raskoš. I mogu slobodno da kažem da je malo koji savremeni pjesnik u Crnoj Gori toliko vodio računa o zvučnoj organizaci i tehnici građenja stiha. Vlajko se do tančina trudio da u svojim improvizacijama odgovori i zahtjevima versifikacije kao nauke o stihu. Tako je dokazao da i poezija ima elemente nauke, a njegov stih prirodni govor okalemljen zvukovnom intonacijom sa kojom se složeno ispostavljena misao pretvara u zagonetku i čaroliju privlačnu za pjesničke sladokusce. Činio je to iako je znao da se poezija i nauka rijetko mogu složiti, jer velike pjesničke riječi ništa nije moglo da opovrgne, dok se naučne istine često potiru među sobom. To dočaravaju i riječi velikih koji rekoše: Za nauku je čovjek dio svijeta, a za pjesnika je svijet dio čovjeka“.
Pa, ako se, kako je to negdje i zapisano, nauka vidi u evoluciji, a pjesnik u vječnosti, onda ova knjiga pokazuje da je Vlajkova poezija vječna i da će, kao tajna stvaranja, odoljeti iskušenjima vremena i biti dragocjen duhovni prilog rodu srpskom i čovjekovom rodu uopšte.
