Piše: Marko Radojević, istoričar
Jedna od znamenitosti grada Berana, ujedno i jedna od prvih asocijacija na ovaj grad, svakako jeste velelepni manastir Đurđevi stupovi. Smješten na uzvišenju iznad samog grada, ovaj manastir dominira i, simbolički, i danas stoji kao straža i zaštitnik Berana. A istorija Berana, cijelog Polimlja uostalom, neraskidivo je vezana za sami manastir, koji je tu „stražarsku“ ulogu obavljao vjekovima.
Manastir Đurđevi stupovi izgrađen je početkom XIII vijeka, a kao datum završetka njegove gradnje uzima se 1213. godina. Bilo je to vrijeme rađanja nove balkanske države na čelu sa dinastijom Nemanjića, koja je, između ostalog, i gradnjom velelepnih religijskih objekata željela da potvrdi svoju moć i svoj prestiž. Tako je i ktitor novopodignutog manastira u Budimskoj župi, važnom središtu mlade države, bio član vladarske kuće, bratanac velikog župana i vladara raške države Stefana Nemanje, župan Prvoslav Nemanjić, koji je je od svog strica Nemanje dobio župu Budimlju na upravu. U istoj župi, Prvoslav je odlučio da podigne trajni spomenik sebi i svome djelu, spomenik zbog kojeg će se njegovo ime pominjati vjekovima, spomenik kojim će zaslužiti poštovanje i divljenje, i u kojem će, kada za to dođe vrijeme, naći svoj mir i biti otpremljen na vječni počinak. Tako su se te 1213. godine, kada je postavljen poslednji kamen tesanik, kada su postavljena carska vrata pred oltarom, kada su slikarske kičice naslikale poslednju fresku, a olovna kupola na krovu uzela manastir u svoj zagrljaj, prvi put začula manastirska zvona, u svom sjaju rođen je i zasijao je novi manastir posvećen svetom velikomučeniku Georgiju, Đuđrđevi stupovi.
Sjaj i veličina manastira imali su da posluže veličini mladog župana, a ubrzo je nastupilo zlatno manastirsko doba, par godina nakon osnivanja 1219. godine manastir je doživio najveću moguću čast. Te 1219. godine osnovana je Budimljanska eparhija, a za sjedište te nove Budimljanske eparhije izabran je manastir Đurđevi stupovi, u njemu je ustoličen prvi Budimljanski episkop Jakov, a manastir je postao važno episkopsko sjedište. Ovim činom manastirska slava porasla je još više. Kao sjedište episkopa dobijao je od vladarske porodice značajne privilegije, imanja (metohe), poklone u novcu, relikvijama, vinu, medu, vosku, maslinovom ulju…. Nisu štedjeli vladari na darovima, ali su u više navrata dograđivali i popravljali manastir, davali mu lični pečat, činili ga još ljepšim i monumentalnijim.
No, svako zlatno doba ima svoj početak i kraj. A kraj zlatnog doba za manastir neumitno se približavao. Osmanska osvajanja nisu zaobišla ni Budimljansku župu, cijelo Polimlje, a samim tim i manastir Đurđevi stupovi našli su se pod vlašću novih gospodara. To će ujedno označiti i početak novih iskušenja i novih izazova.
U godinama i vjekovima koji su uslijedili, manastir Đurđevi stupovi dijelio je sudbinu naroda i kraja u kojem se nalazio. S obzirom na to da se kraj nalazio na vjetrometini, na udaru raznih vojski, ta sudbina nije bila nimalo laka. Pod osmanskom vladavinom (ukidanjem Pećke patrijaršije), manastir je izgubio svoje episkopsko zvanje, a Budimljanska episkopija je ukinuta 1653. godine. No, to nije umanjilo značaj i ulogu manastira u godinama koje su dolazile. Naprotiv. Manastir tada postaje stožer okupljanja naroda iz Polimlja, mjesto u kome će se praviti zborovi i dogovori, šta i kako dalje, kako opstati, dogovoriti se sa novim upraviteljima, skupiti i platiti danak ali ako bude bilo potrebe i kako i sa kim se dići na oružje. Umjesto episkopa, glavnu riječ sada vode manastirski upravitelji, igumani. Često na čelu upravo sa igumanima iz manastirske porte pokretani su ustanci, ali gotovo uvijek ti ustanci su gušeni, a tešku cijenu, uz narod vasojevićkog kraja, plaćao je i manastir. Tako je manastir Đurđevi stupovi tokom svoje istorije spaljivan čak pet puta. Gorio je tako manastir prvi put 1738. godine (iste godine spaljen je i manastir Šudikova), a zatim redom 1825. godine, 1862, 1875. i poslednji put 1912. godine. Nakon svake paljevine, zalaganjem naroda,igumana manastir je kako tako obnavljan. Upravo su igumani nerijetko sami plaćali najveću cijenu otpora, poput Pajsija Janjevca (Pajsija Kolašinca), energičnog manastirskog upravitelja, koji je kao jedan od narodnih vođa kovao velike planove, razmisljao o putu u Rusiju, u Rim kod pape, da bi od njih zatrazio pomoć. Međutom, njegove planove otkrile su Osmanlije i za primjer drugima odlučili da ga umore smrću u najvećim mukama. Smrt Pajsija Janjevca bila je strašna, ali umjesto da djeluje kao opomena, djelovala je kao podstrek da se borba nastavi. Tako su i kasniji igumani nastavili tu borbu zbog toga je, kao što je rečeno, manastir u više navrata i spaljivan, a iz te borbe izronilo je još jedno ime koje je neraskidivo vezano za manastir, ime igumana Mojsija Zečevića.
Ovaj iguman nije bio samo manastirski upravitelj, već i duhovni i svjetovni vođa plemena Vasojevića sa kraja XVIIi početka XIX vijeka, i u to vrijeme uz crnogorskog vladara Petra II Petrovića Njegoša, najznačajnija ličnost u Crnoj Gori. Zajedno sa Petrom II, Mojsije Zečević radio je na okupljanju naroda, njegovom opismenjavanju, vješto je pravio kompromise sa Osmanlijama, kada je to trebalo da bi se sačuvao narod. Obavljao je značajne državničke i svjetovne dužnosti u vrijeme Petra II Petrovića, mijenjao Petra II kada bi zbog državničkih i drugih poslova ovaj bio van Crne Gore . Učinio je mnogo na ujedinjavanju Vasojevića ali i na jačanju veza Vasojevića i drugih brdskih plemena sa zajedničkom maticom Crnom Gorom. Pisao je epske pjesme, molitve, mnoge od njih su i sačuvane, a po njegovom liku, Petar II je zamislio i književno uobličio jedan od svojih najuspješnijih književnih likova, igumana Stefana u Gorskom vijencu. Po igumanu Mojsiju Zečeviću danas nosi ime i glavni gradski trg u Beranama, a sam iguman počiva na manastirskom groblju, iznad manastira u kojem je stolovao.
Značajna godina za manastir je i 1898. godina. Te godine, kada je Osmansko carstvo bilo na izdisaju i brojalo svoje poslednje godine, manastir se našao pred još jednim iskušenjem. U želji da osujete planove za novi ustanak Osmanlije su riješile da po peti put spale manastir . Narod Polimlja je ovoga puta bio riješen da brani manastir pa se tako 28 glavara vasojevićkog kraja, predvođeni sveštenikom Maksimom Popovićem, zatvorilo u manastir, zauzelo položaje čvrsto riješeni da odbrane manastir ili da budu spaljeni zajedno sa njim. Suočeni sa takvim stavom, Turci su odustali od svoje namjere, ali su istu ostvarili u poslednjoj godini svoga upravljanja Polimljem i Beranama, 1912. godine, kada su topovima sa Jasikovca poslednji put srušili manastir. Manastir je tako toliko željeno oslobođenje i ulazak crnogorske vojske u Berane dočekao razrušen, a uskoro su došla i nova iskušenja. Izbio je Prvi svjetski rat, a ratovima sa Turskom izmorena i izmučena Crna Gora, nije dugo mogla pruziti otpor, tako da su se Crna Gora, Polimlje, Berane, s njima i manastir 1916. godine ponovo našli pod tuđim gospodarom, ovoga puta austrijskim, koji je jednom prilikom manastirske razvaline pretvorio u konjušnicu, kasnije u spavaonicu I kuhinju. Nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine, krenulo se u obnovu manastira, pa je tako manastir po peti put obnovljen 1925. godine. Tih godina pri manastiru radila je škola, a izgrađeni su i novi konaci, u kojima je kasnije povremeno bio smješten Polimski muzej i Beranski arhiv. Uz manastir se danas nalazi manastirsko groblje, u kojem su se sahranjivali manastirski igumani, između ostalih i Mojsije Zečević, ali i druge ugledne ličnosti iz Vasojevića, poput vojvode Gavra Vukovića, prvog diplomiranog pravnika u Crnoj Gori i prvog ministra spoljnih poslova Crne Gore. Uz sam manastir, prilikom restauracije, nađeni su ostaci starih konaka, ali i zajednička grobnica manastirskih igumana, koja je obnovljena i nalazi se sa lijeve strane od ulaza u manastir.
Osam vjekova od osnivanja Đurđevi Stupovi i dalje stoje u Polimlju, Beranama ujedno i kao svjedok i kao simbol po kojem se, između ostalog, ovaj kraj nadaleko poznaje.
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BERANE
