Piše: Tufik Softić
Vjerovatno ima više od deset godina otkako sam posljednji put provjerio šta se dešava sa mojim akcijama iz vremena takozvane masovne vaučerske privatizacije. Dobio sam ih tako što sam jedan vaučer uložio u malo preduzeće iz Berana. Nedavno sam, iz čiste radoznalosti, ušao na sajt Centralnog klirinškog depozitarnog društva, nekadašnje CDA, i pogledao spisak akcionara. Među prvih deset našao sam i čovjeka kojeg sam poznavao, a koji je u međuvremenu preminuo.
Ime mu je još u registru. Onda sam pogledao šta se dešava sa kompanijom od koje smo nekada očekivali neku korist. Izgleda da je i ona na umoru. Ima jednog zaposlenog i posluje sa gubitkom.
Vidim da je za jun bila zakazana vanredna sjednica akcionara, ali nisam našao zbog čega. Pozive odavno ne dobijam. Ne znam ni da li bih, kao akcionar koji je možda dva ili tri mjesta ispod prvih deset, uopšte trebalo da ih dobijam. A onda sam se zapitao da li ja još uopšte imam te akcije?
Zaboravio sam PIN za pristup portalu nekadašnje Centralne depozitarne agencije, pa sam pozvao današnje Centralno klirinško depozitarno društvo. Objasnio sam problem. Za novi PIN, rečeno mi je, morao bih doći u Podgoricu. Poslije nekoliko pitanja, ljubazni službenik mi je po matičnom broju samo potvrdio – da, akcije još imate. Ništa više nije smio da mi kaže. Nije ni bilo potrebno. Bilo mi je dovoljno da poslije više od dvadeset godina znam da su još tamo.
Onda sam pozvao prijatelja koji je, kao i ja, svoj vaučer uložio u isto preduzeće.
Znaš li šta je sa našim akcijama, pitam. Ne zna, kaže da na to nije pomislio sigurno deceniju i po.
Prisjetili smo se kako smo tada birali gdje ćemo uložiti vaučere. Mogli smo u Telekom, Elektroprivredu, Jugopetrol ili neka druga jaka preduzeća. Za neke od tih akcija ljudi su kasnije dobijali hiljade eura. Mi smo izabrali malo beransko preduzeće. Zašto? Zato što smo povjerovali priči.
Tadašnja vlast govorila je o modernizaciji i ulaganjima. Premijer Filip Vujanović saopštavao je da će u modernizaciju tog, kako se govorilo, malog ali vrijednog beranskog preduzeća biti uloženo nekoliko miliona eura. Nama, običnim građanima sa po jednim vaučerom, računica je bila jednostavna: ako država vjeruje da preduzeće vrijedi i ako će u njega biti uloženo nekoliko miliona, možda će jednog dana vrijedjeti i naše akcije.
Uložili smo vaučer. Nije ispalo tako. Preduzeće je nastavilo da propada, mijenjalo je ime, a mi smo ostali sa akcijama koje, koliko danas izgleda, nisu donijele gotovo ništa. I tu se za nas završila velika priča o privatizaciji. Ili smo barem tako mislili, jer naša priča je zapravo bila obrazac MVP.
Početkom 2000-ih građanima Crne Gore predstavljena je masovna vaučerska privatizacija kao prilika da postanu vlasnici dijela onoga što je do tada bilo društveno vlasništvo. Vaučere je dobilo 436.880 građana. Gotovo pola miliona ljudi. Svako je mogao da odluči gdje će uložiti svoj vaučer. Neko je birao poznatu kompaniju. Neko privatizacioni fond. Neko je, kao mi, vjerovao da će malo preduzeće iz njegovog grada jednog dana postati uspješno. Na papiru je sve izgledalo lijepo.
Problem je bio u tome što nekoliko akcija ne znači mnogo ako ne znate šta se sa kompanijom događa, ko njome upravlja i šta se dešava sa njenom imovinom. Mnogi građani su vremenom akcije prodali. Mnogi su ih jednostavno zaboravili. Neki vjerovatno ni danas ne znaju da ih još imaju.
Istovremeno, akcije su prelazile iz ruke u ruku i završavale kod ljudi koji su imali dovoljno novca da kupe velike pakete. Tako je ono što je na početku trebalo da bude vlasništvo velikog broja građana vremenom postajalo vlasništvo sve manjeg broja ljudi. To je, možda, i najvažniji dio priče o vaučerskoj privatizaciji.
Nije dovoljno znati koliko je građana dobilo vaučere. Potrebno je razobličiti šta se sa tim vlasništvom kasnije dogodilo. Ko je zadržao akcije? Ko ih je prodao? Ko ih je kupovao? Ko je na kraju postao vlasnik velikih kompanija, a šta je ostalo onima koji su, kao moj prijatelj i ja, svoj jedan vaučer prije više od dvadeset godina uložili u malo beransko preduzeće?
Nama su ostale akcije. Barem meni, kako sam nedavno saznao, i kada sam se zapitao šta kao njihov vlasnik, danas uopšte mogu da uradim? To pitanje možda zvuči sitno u odnosu na velike priče o privatizaciji. Ali nije. Jer iza mene i mog jednog vaučera stoje stotine hiljada ljudi koji su prije više od dvadeset godina dobili isto obećanje – da će postati vlasnici dijela crnogorske privrede.
Neki su od toga zaradili. Neki su izgubili. Neki su akcije prodali. A neki su, kao ja, jednostavno zaboravili da ih imaju. I zato danas vrijedi provjeriti. Ako čovjek još ima akcije, onda nije bivši vlasnik. I dalje je vlasnik, makar imao samo mali broj akcija. Treba da zna šta posjeduje, šta se dešava sa kompanijom, ko njome upravlja i koja prava ima.
Poslije gotovo četvrt vijeka, mene više ne zanima samo pitanje da li i koliko vrijede moje akcije. Zanima me i zašto se održava vanredna skupština kompanije čiji sam akcionar? Zašto o tome ništa ne znam?
Možda je najvažnije postaviti pitanje, ako je gotovo pola miliona građana trebalo da postane vlasnik dijela crnogorskog bogatstva – ko su ljudi koji su postali pravi vlasnici? Za svako preduzeće ponaosob. Kako je bogatstvo koncentrisano u rukama malog broja ekstra bogatih, i velikog broja običnih građana. Kako se izgubila srednja klasa kao stub svakog društva?
Ako smo na pragu Evropske unije, onda bi uskoro trebalo da važe neka druga pravila. Privatna svojina ne bi smjela da bude velika samo kada je u pitanju velika imovina i veliki vlasnik.
Trebalo bi da bude zaštićena i kada je u pitanju jedna jedina akcija. Čak i ona koju je neki građanin dobio prije više od dvadeset godina, za jedan vaučer, pa je u međuvremenu zaboravio da je ima. Možda ta akcija danas ne vrijedi gotovo ništa. Ali pravo vlasnika ne bi smjelo da ništa ne vrijedi.
Upravo je to ono što bi trebalo da naučimo. Nije važno koliko imate, važno je da ono što imate zaista pripada vama i da država to pravo mora da zaštiti. Pa makar bio u pitanju jedan vaučer ili jedna akcija. Ja ću moje akcije sačuvati, makar ostale samo uspomena na masovnu vaučersku privatizaciju.
