Piše: Tufik Softić
Ne znam da opišem svoj osjećaj u trenutku kada sam čuo da je stariji čovjek pored mene u marketu zatražio da mu prodavačica nareže neke jeftine pileće salame za 50 centi. Najprije nisam mogao da povjerujem. Da li sam dobro čuo?
Da, shvatio sam da sam dobro čuo kada je gospođa sa druge strane vitrine poslije vaganja ljubazno kazala – lijepa je, i moja djeca je vole, može li za 46 centi? Taman je, reče kupac.
Uplašio sam se na trenutak da nisam gledao previše upadljivo. Nisam našao način da reagujem, a da čovjeku ne povrijedim ponos. Pogledao sam samo u svoju korpu. Smatram sebe za nekoga ko skromno živi, ali sam, ipak, tog trenutka shvatio da sam kupio makar jedan artikl od dva eura, koji mi uopšte nije neophodan i koji je možda luksuz. Tog trenutka kao da mi se srušio svijet. Gledam u svoju korpu, najradije bih je ostavio i pobjegao. Pratim kako čovjek ide do vitrine sa mliječnim proizvodima i bira najjeftiniji jogurt. Dakle, hljeb, nekoliko nareza jeftine salame, pet ili šest kolutova, i jogurt. Neko će se ovoj večeri obradovati.
Ne znam kako sam došao sebi. Bio je to jedan od onih momenata kada vam neki sitan detalj pomogne da najobičnije stvari sagledate u cjelini, kako nas je učio da razmišljamo profesor sa studija Emil Vlajki. Kao da su mi se odjednom otvorile oči. Krug se tom malom karikom zatvorio. Baš toga dana objavio sam tekst o tome kako je u proteklih dvadeset godina na sjeveru posječeno šume u krajnjoj vrijednosti dvadeset milijardi eura, što je djelovalo kao pretjerivanje, pa je jedan od prvih komentara ispod teksta bio – polako s tim milionima!
Sjetio sam se mog pokojnog prijatelja drvoprerađivača, nije u redu da pominjem ime, koji mi je uvijek davao najbolje i najpreciznije, nikada demantovane informacije o šumarskoj mafiji. Pričao mi je o ljudima koje je odlično poznavao i koji, kako je rekao, nisu imali za cipele, nosili su prsle patike, a odjednom su upali u kamione, avione, voze džipove i limuzine od stotinu hiljada eura. Sve to preko noći, od kada su postali koncesionari. Moj prijatelj je mogao ući u tu priču. Nudjeno mu je, ali nije htio na taj način da radi. Ne nudi se to bez neke, ko zna šta mu je traženo zauzvrat.
Do kraja života otplaćivao je kredit za najsavremeniju fabriku za preradu drveta koji mu je država dala, odnosno tadašnji IRF fond, ali mu nije dala šumu i nije mu obezbijedila minimalnu količinu sirovine za rad. Mašine su kupile prašinu, a on muku nosio u sebi godinama, i ta muka ga je na kraju pojela. Kako i ne bi. Izdali su ga najbolji prijatelji, kolege i, takoreći, saborci koji su prihvatili “mrvice” sa tog stola, dovoljne da kažu – zbogom sirotinjo.
Priču oko siromašnog sjevera i šumskog bogatstva kandidovao sam za istraživanje još prije više od dvadeset godina, kada sam, sa kolegama iz Crne Gore, na kraju obuke za istraživačko novinarstvo, sjedio pored kamina uvažene predavačice, koja nas je ugostila u svojoj kući, u najluksuznijem dijelu Vašingtona. I pratim priču o šumama od tada. Već u to vrijeme stanovnici sjevera Crne Gore upozoravali su čestim protestima, blokadama puteva, posebno na seoskom području, da se šume nemilosrdno uništavaju, a da oni od toga imaju samo štetu. I da šume nestaju.
Nekako upravo tada Luksemburg je kroz projekat pod nazivom FODEMO, koji je već zaboravljen, donirao Vladi Crne Gore deset miliona eura za sanaciju šumarstva i drvoprerade. Umjesto da taj novac uloži u revitalizaciju postojećih državnih drvoprerađivačkih preduzeća, u kojima je radilo na hiljade ljudi, država je napravila radikalan rez i prešla na koncesioni način gazdovanja sumama. Većina državnih preduzeća je brzo ugašena, svega nekoliko je neuspješno prodato.
Posljednji direktor “Gornjeg Ibra” jedne od najvećih drvoprerađivačkih kompanije, Hasan Kurtagić, prvi je upotrijebio izraz “šumarska mafija”, kada je rekao da je ta mafija spriječila privatizaciju i odvela u propast ovaj privredni gigant. Znam napamet njegove riječi dok je opisivao o kakvim ljudima je riječ. Njima je novac svetinja, možeš ih kuditi i molivati, svejedno im je, samo im ne diraj u džep, govorio mi je u diktafon. Te njegove riječi sam često citirao u tekstovima, prateći priču o šumarskoj mafiji. Kada sam ga prije nekoliko godina poslednji put pozvao i pitao da li i dalje tako misli i da li se nešto promijenilo, rekao mi je da mogu samo da prepišem sve što je tada kazao i da je, nažalost, stanje još gore.
I to traje punih dvadeset godina. Pisalo se, nije da nije, ali bez ikakvog efekta. Ostao mi je u sjećanju dobar naslov, negdje s jeseni, inspirisan zvukom motornih testera, “Koncert za panj i testeru”, na koji su reagovali neki ljudi koji su mi svojevremeno bili anonimni sagovornici. Imamo sam šta da im odgovorim pa se od tada, šta god napisao, više nisu glaskali. Zašto bi se i oglašavali, šumu su sjekli, balvane i milione slagali. Baš kao što kaže Hasan – možeš ih kuditi i milovati, njima je svejedno.
Potkupili su koga su kod mogli. Od vrha, do dna. Hasan je čak tvrdio da su bolje organizovani nego sicilijanska mafija, a da se radi o baš tolikom novcu. I meni je to djelovalo tada kao pretjerivanje. Nedavno mi je više sagovornika ukazalo da je posao sa šumom trenutno isplativiji nego šverc droge. A nije opasan, sve legalizovano i pokriveno državnim pečatima i papirima.
Ljudi su bili sumnjičavi kada sam nedavno napisao da su koncesionari posjekli dvadeset milijardi eura, kada se količina posjećenog drveta pretvori u finalni proizvod. Moji dobri sagovornici iz plavskog Udruženja drvoprerađivača izveli su prostu i vrlo jednostavnu računicu. Kada bi se uzela kao primjer 2022. godina, u kojoj je posječeno 632.534 metara kubnih šume, krajnja dobit, u finalnom proizvodu, iznosila bi 1,5 milijardi eura.
Da je samo jedna trećina od tih prihoda otišla u budžete sjevernih opština kojima to pripada, svaka od njih bi danas bila razvijenija od Budve. Ako primorski gradovi imaju “Morsko dobro”, zašto sjever ne bi mogao imati “Šumsko dobro”. Toliko bogatstva, a toliko siromaštva, tu samo slijep ne bi vidio da nešto nije u redu.
Sada se država probudila i najavila borbu protiv šumarske mafije. Nisam siguran da će to baš ići tako lako, niti da za to ima dovoljno političke volje. Veliki interesi su u pitanju. Moj prijatelj iz Plava kaže mi, ništa od toga ove godine. Izbori su, a šuma je magacin pod vedrim nebom, kaže ovaj čovjek.
Radim dugo, ušteđevinu nemam. To što nisam podstanar, mogu zahvaliti samo ocu. Prošle jeseni sam, kao i većina građana, podigao potrošački kredit da kupim ogrijev za zimu, rate uredno vraćam. Ipak, ako je stariji čovjek vidio moju korpu i hranu za kućnog psa, šta je mogao pomisliti o meni? Da sam jedan od njih? To je posljednje što bih želio.
Izvor: RTCG
