… ili kako je Bogdan Bogdanović iznad Berana sačuvao svoje djelo i pomirio četnike i partizane
Piše: Stefan Đukić
Čuvena, nebrojeno puta citirana, Orvelova misao iz kultne “1984” glasi “ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost”. Snaga i istinitost te misli je tolika da za mene predstavlja misteriju kako je ona čekala dvadeseti vijek da nam se objelodani. Svaki teoretičar bi očekivao da je već bila zapisana u “Vladaocu”, “Kapitalu” ili nekom drugom kapitalnom djelu političke filozofije, a ona je, istorijskim usudom, čekala nešto ljepše, čekala je na umjetničku obradu, čekala na naučnofantastični, antiutopijski roman. Vinston Smit za Partiju kontroliše prošlost tako što rediguje stare novinske naslove kako bi odgovarali stalno izmjenljivoj verziji partijine sadašnjosti. Sama Partija i Veliki Brat kontrolišu populaciju kroz metode prinude ali i kroz dvomisao, novogovor jer Okeanija je oduvijek bila u ratu sa Ist-Azijom.
Koliko god da je Orvel svojim djelom kritički napadao totalitarizam komunističkih partija i socijalističkih društava, njegove ideje su više nego primjenjive na čitav niz političkih sistema i društava. Od te kritike ne bi mogle pobjeći ni današnje, nominalno liberalne, demokratije. Voljeli bismo da je drugačije i nekad se i pretvaramo da jeste, ali apsolutno svaka partija koja zauzme vlast želi da na neki način utemelji svoj svjetonazor, da upiše u kolektivnu svijest i pamćenje vrijednosti i mnjenja koja su je krasila i koja je donijela. Kolektivno pamćenje kao trajna vrijednost najbolje se očituje kroz spomenike, bilo da se radi o natpisima, bistama ili masovnim (masivnim) strukturama.
Takvo upisivanje u kolektivno pamćenje nudi široku lepezu mogućnosti i zbog toga nam je zanimljivo. Za početak, spomenički pristup oblikovanju svijesti ne mora biti graditeljski, on može biti i destruktivan. Aktivisti pokreta “Crni životi vrijede” (Black lives matter) tokom 2021. godine uništavali su spomenike svim ljudima za koje su smatrali da su imali rasističku prošlost. Na istoku Evrope se decenijama sklanjaju, lome i pokrivaju spomenici Crvenoj armiji i komunističkim vođama. Samo u Ukrajini je od devedesetih do danas uništeno na hiljade spomenika Lenjinu. Širom bivše SFR Jugoslavije su nakon kraha Saveza komunista uništeni ili pomjereni mnogobrojni spomenici komunističkom režimu i socijalističkim vrijednostima. Sami komunisti su, dolaskom na vlast, uklanjali spomenike nastale u Kraljevini Jugoslaviji, dok je ta kraljevina uklanjala spomenike dinastija koje je zamjenila. Manipulisanje kolektivnim pamćenjem staro je koliko i ideja ljudske zajednice.
Kada govorimo o građenju, najočigledniji uticaj na kreiranje svijesti jeste podizanje spomenika ljudima koji na ovaj ili onaj način pripadaju režimu koji je trenutno na vlasti – ideologu partije, palom heroju, nekom manje ili više značajnom postignuću iz bliske istorije. Ali tu se ne iscrpljuju mogućnosti. Spomenik vam daje moć da “uzmete” bilo koju istorijsku ličnost i da je nekako oblikujete u svom stilu. Ta osoba ne mora imati nikakve realne veze sa vama, ali su tu horde spin-doktora da u javnost ubace istu terminologiju kada se govori o današnjem i tadašnjem vođi, da stotine godina distance ne predstavljaju problem kad se u oba slučaja radi o “modernizatoru”, “donosiocu teških odluka”, “istinskom borcu”. Na isti način mogu poslužiti istorijske ličnosti drugih naroda, jer kroz njih se može pokazati i današnje i prošlo prijateljstvo (bilo ono stvarno ili ne). I naravno, ne smijemo zaboraviti ključnu stvar, spomenici pružaju priliku da se kroz njih rehabilituju djelovi prošlosti, da se opravda dio sadašnjosti, da se pred našim očima mijenja ono što smo znali i o čemu smo učili na način ne mnogo suptilniji i drugačiji od onoga što radi Vinston u Ministarstvu istine.
Polimski kraj je bio prilično podijeljen tokom Drugog svjetskog rata, imali ste i partizane, i četnike, i baliste, i vulnetare, i mnogobrojne milicije. Berane su bile dominantno četničke. Taj izazov je mogao biti presječen, kao što je to i učinjeno na drugim mjestima, prostim “zapišavanjem” teritorije. Bogdanović se odlučio na drugačiji pristup.
Ne razmišljajući o spomenicima zaputio sam se u Berane da učestvujem u jednoj prijatnoj manifestaciji. U crnogorskoj vizuri, Berane su zanimljive pošto se radi o gradu i opštini koja postoji, biva, između dvije predrasude. Pretpostavljam da je na neki način prikladno da budu dvije, pošto Crna Gora voli da ima svega po dvije, nužno suprotstavljene verzije, bilo da se radi o akademijama nauka, rvačkim savezima ili masonskim ložama.
Jedna predrasuda vidi Berane kao hrabar, opozicioni, nepokoreni grad, borben protiv DPS-a u “najgorim vremenima”, politički stamen i snažan. Druga predrasuda vidi tu opštinu kao nazadnu, ultranacionalističku, četničku, zlu, kao sve loše što nam se moglo desiti, kao uzrok našeg “pada”. Niti jedno niti drugo nije tačno jer istina, naročito kada je čine ljudi, ne stanuje u crno-bijelim krokijima koje možete koristiti da demonstrirate svoju veličinu (ili tuđu “malinu”) na društvenim mrežama.
Istina je slojevita, višeznačna, teško uhvatljiva za dva dana obilaska jedne kuće, a kamoli čitave opštine. No, imao sam sreću da me organizatori događaja provedu kroz neke znamenitosti i podijele sa mnom dosta propratnih informacija. Ono što mi je zapalo za oko i zagolicalo duh jeste priča o spomeniku na brdu Jasikovac iznad grada. Svako ko pohodi crnogorske svadbe, mada i ne samo crnogorske no bilo koje na kojima se mogu naručivati pjesme, asocira pomenuto brdo za lokalnim narodnjačkim hitom “Ivana se kroz Berane šeta”. Na žalost ili na sreću čitaoca, ovaj tekst nije o tome. Na Jasikovcu se nalazi jedan od najpoznatijih socijalističkih spomenika na teritoriji Crne Gore, nazvan “Sloboda”. On je djelo Bogdana Bogdanovića, velikog srpskog i jugoslovenskog arhitekte, urbaniste i esejiste. To što je bio esejista biće nam od posebne važnosti.
Za Bogdanovića i njegov širok životopis koji ga je vodio od partizana, preko profesora i dekana Arhitektonskog fakulteta, člana SANU, gradonačelnika Beograda, do izlaska i sa fakulteta i iz SANU te konačno do dobrovoljnog izgnanstva iz Miloševićeve Srbije, dobro znamo. Znamo i za njegove monumentalne spomenike koji su među najboljim zaostavštinama socijalističkog perioda u svim republikama u kojima je projektovao. Među njima se svakako ističe Kameni cvijet, postavljen na mjestu najstrašnijeg ratnog stradanja, na lokaciji monstruoznog logora u Jasenovcu. Tu je, na mjestu beskrajne patnje i nečovječnosti naišao na ozbiljan, gigantski izazov. Kako obilježiti jedno mjesto za koje se ne zna da li je prolilo više suza ili krvi? Kako označiti, i time učiniti ponovo ljudskom, lokaciju koja je svojim zlom obeščastila ideju da je čovjek išta više od najniže zvijeri? Ipak, baš u sukobu sa takvim izazovom, Bogdanović je demonstrirao svoj esejistički dar – nije napravio nešto što podsjeća na zločin, nije podilazio nekrofiliji oblikujući uplakane žrtve i dželate.
Umjesto toga, napravio je cvijet, prelijep i monumentalan koji istovremeno svojom veličinom pokazuje koliko cvijeća zaslužuju nevine žrtve koje su skončale na tom strašnom mjestu, ali i ostavlja nešto životno, nježno i toplo, nešto što treba da oblikuje naredna pokolenja. Takav spomenik ne ignoriše užas zločina, jer inače ne bi bio tu, njegova svrha je da podsjeća na strašne stvari, ali ne nosi poruku da se zločin mora ponavljati, da se zlo perpetuira, već kaže “na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje”, u najboljem mogućem maniru.
Jasikovac i Berane su predstavljali drugi tip izazova. Spomenik koji je Bogdanović trebalo da izradi na brdu koje nadgleda grad nije imao za cilj da podsjeća na strašni događaj već da priča o borbi protiv okupatora u polimskom kraju. Ako ga gledate isključivo kao umjetničko djelo, jasno vam je da se radi o nečem izuzetnom. U sredini se nalazi ogromna kupola koja istovremeno asocira na kuće u planinskim krajevima Crne Gore (poznate kao savardak) ali i na metak uperen nagore, pokazujući to da je način života bio pobuna. Njega okružuje veliki broj stećaka, izvajanih u maniru praistorijskih spomenika kakvi bi se mogli naći na arheološkim nalazištima regiona i na njima su oslikani i ispisani, naizmjenično, detalji sa narodne nošnje i važni istorijski događaji.
Tu nailazimo na izazov pred kojim se našao Bogdan Bogdanović – polimski kraj je bio prilično podijeljen tokom Drugog svjetskog rata, imali ste i partizane, i četnike, i baliste, i vulnetare, i mnogobrojne milicije. Berane su bile dominantno četničke. Taj izazov je mogao biti presječen, kao što je to i učinjeno na drugim mjestima, prostim “zapišavanjem” teritorije – mi smo pobijedili, mi smo bili na pravoj strani, napravićemo spomenik koji slavi isključivo nas i naše podvige i baš nas briga za ostalo, briga nas za sve što je bilo i za sve što će biti.
Bogdanović se odlučio na drugačiji pristup. Da li je to plod čiste umjetničke želje i inspiracije, ili se radilo o svijesti da svaki sistem jednom prođe, a da uticaj na kolektivnu svijest može ostati, zaista ne znam. Ono što znam je da je u kompoziciju stećaka koja počinje riječima “Lim protiče, kamen pamti” unio nešto daleko dugovječnije od Narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata.
Ideja spomenika je da je priroda naroda koji je živio tu, da je njegova suština kroz svu svoju pisanu i govorenu istinu konstantna borba za očuvanje slobodarske ideje. Taj krik za slobodom tako nije socijalistički izum već kulminacija svih prethodnih težnji, kulminacija doživljena borbom protiv fašističkog okupatora četrdesetih godina.
Spomenik na Jasikovcu priča mnogo dužu i širu priču, oslikavajući do tog momenta poznatu istorijsku borbu protiv okupatora u Polimlju. Ideja spomenika je da je priroda naroda koji je živio tu, da je njegova suština kroz svu svoju pisanu i govorenu istinu konstantna borba za očuvanje slobodarske ideje. Taj krik za slobodom tako nije socijalistički izum već kulminacija svih prethodnih težnji, kulminacija doživljena borbom protiv fašističkog okupatora četrdesetih godina. Tako se na Jasikovcu uzdiže spomenik koji je prije svega estetski lijep i monumentalan, ali koji i esejistički priča jednu priču, govori o pobuni za pobunom, o osvajanju i gubljenju slobode od generacije do generacije, gdje na jednom kamenu piše “I ovdje bolje grob nego rob”.
Bogdanović je time osigurao svoj spomenik od svakog budućeg Vinstona Smita, od svakog novog ideologa, od svake revizije i promjene, jer ko bi mogao poželjeti da uništi djelo koje opisuje vaše pretke i plemenike kao vječne borce protiv okupatora, vječne nosioce plamena slobode? Ako je njegov cilj bio da, podižući spomenik, utiče na budućnost, u njemu je u potpunosti uspio. Time je osigurao i zaostavštinu sistema u kom je stvarao i koji je spomenik naručio – jer su NOB i socijalizam utkani kao integralni dio tog slobodarskog duha i uvijek će biti (ključan) dio spomeničke kompozicije. Tako da mi kao pouka iz Berana ostaje upravo to, da podizanje spomenika zaista utiče na stvaranje kolektivne svijesti, da njima na neki način uvijek kontrolišemo i regulišemo budućnost, ali ako želimo da u toj namjeri uspijemo, moramo iskoračiti iz svog vremena, iz svog sistema, i zahvatiti neke vječne ideje, neke vrijednosti koje će uvijek biti cijenjene i hvaljene, šta god nas zadesilo.
Ponoviću, naslov spomenika jeste “Lim protiče, kamen pamti”, ali on je samo polovično istinit. Lim će uvijek proticati ali kamen ne pamti ništa što u njega nije uklesano, a svaka generacija donosi nove klesare. Da bismo bili sigurni da će kamen zaista zapamtiti ono što želimo, moramo u njega uklesati ideje veće od naših direktnih dostignuća, veće od naše prolaznosti.
Izvor: portal Velike Priče
