Napisala: Maša Raković
Velike riječi, zar ne? Prava tema za besjediti, reći ćete, ili možda prevelik zalogaj? Možda. Neko će reći „Lako je besjediti, trabunjati, naglabati, pokažite se retoročari tamo napolju, gdje život neumitno teče, melje sve pred sobom!“
Ali za prave riječi i velika djela,nikad nije pogrešno mjesto i vrijeme. Dajem Vam odmah izbor, malo li je, da sami odlučite i budete čovjek među ljudima, ali pazite, postavite svoj cilj ispred sebe, ni blizu, ni suviše daleko , posvetite mu se i nemojte iznevjeriti sebe. To je najgora izdaja od svih…Moraš, mladi čovječe, biti tvorac svoje sreće i moraš biti najbolji…Svrha našeg postojanja je da se uzdignemo iznad prosječosti, iznad ratova, politike, iznad svega što potire ono ljudsko u nama. Zašto , pitate se? Zato što MORAŠ biti čovjek među ljudima. Rekli biste , samo pusta fraza, ali dokaza hoću, ne dam Vam da prođete samo sa velikim riječima, jer djela hoću.
I dok danas, mnogi od vas odlaze nekim drugačijim, novim putevima, zamislite se nad sobom i svojim izborima. Nemojte naivno da pomislite da ste vi izabrali gimnaziju, izabrala je ona vas, ne zavaravajte se…I kao takve, ispraća vas majka gimnazija iz svog zagrljaja, tužna pomalo zbog rastanka. Ali briše ona suzu , jer u svojoj djeci prepoznaje iskru koju se trudila da usadi i prenese: zrelost, čovječnost, samopouzdanje. Zato, kada odete, sjetite se svoje majke, sjetite se njenih lekcija, sjetite se…i nije dovoljno samo se sjetiti, morate se uzdići i pokazati ono najbolje što imate u sebi.
Jer ne zaboravi, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, poručuje ti pjesnik iz sveg glasa.
Otkrij život i živi ga.
Otkrij ljubav i voli svim srcem.
Otkrij hrabrost i sruši sve prepreke.
Otkrij humanost i pokaži čovjeka u sebi.
I eto, uspjećeš…jer dovoljno je što hoćeš i želiš, ostalo će doći samo po sebi.
Kažu, zla vremena došla, ljudi zli-a ti budi dobar!
Ponavljaju, ljudi slabi- a vi budite jaki, ko vam brani!
Jadikuju, ljudi sebični- a gdje je vama humanost !
Zato, naučite ih, dokažite, promijenite, ulažem sve nade u vas.
Kant je rekao: „Dvije su stvari koje um ispunjavaju sve većim čuđenjem i strahopoštovanjem-zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“
Slobodno se čudite i divite zvezdanom prostranstvu, osjećajte strahopoštovanje prema tom beskraju, ali beskraj u sebi, koji čini moralni zakon, njegujte i divite mu se, ne postavljajte mu granice, neka stremi svom beskraju.
Plivajte slobodno u dubinama smisla i slobode, a ne u plićaku besmisla.
Nikada nemoj misliti da je uzalud živjeti pošteno. Možda ćeš samo svojom pojavom uljepšavati dane ljudima, svojim govorima motivisati, znanjem ohrabrivati, ili liječiti, ulice čistim održavati. Šta god budeš, budi častan i pošten.
Ne lati se nepoštenog, ni da ti garantuje najveću sreću. Ništavno je, pred zadnjim sudem presude su važne.
Nekad će ti se svijet učiniti preteškim, nekada nećeš znati ima li izlaza iz besmisla postojanja. Koristi sarkazam i smijeh, protiv nerazuma i gluposti.
Poštuj svačije, ali se ne druži sa svakim. Kad tad se postane ono što nas okružuje. Biraj pozitivne, moralne, pametne ljude, prema sebi, od kojih možeš učiti.
Nauči da će te ljudi uvijek gledati prema sebi: optuživaće te za laž, oni koji samo za nju znaju; reći će ti da si ukrao, oni koji žive od otimačine; poslaće te u zatvor oni koje ni svi zatvori ovog svijeta ne bi vratili na pravi put.
Za kraj, jedna stroga fraza radi dramskog efekta i utiska: Krleža je rekao da „kao u školjkama, u kojima djeca prisluškuju šum vjetrova i talasa morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve što se s čovjekom dogodilo od početka.“ Dar je umjeti da razumiješ taj šum, a onaj ko umije da ga proizvede, posjeduje božanski dar. Moć i ljepota kazane riječi, leži u tome koliko je imala uticaja na one koji su je čuli: da ih promijeni, poboljša, da utiče na njihove misli i djela.
Moj skroman doprinos besjedništvu, rekla bih.
