Piše: Sonja Tomović
U Beranama , gradu koji je nekada bio sinonim za zanate i vrijedne ljude, a i danas ih ima, njegov put dobija posebnu težinu. Ovdje se od kamena gradilo gotovo sve, kuće, mostovi, česme, ograde, stepeništa, trgovi, spomenici koji čuvaju sjećanja, oltari i ikonostasi, ali i bogomolje svih vjera, crkve , manastiri i džamije. U mnogim od njih ostao je njegov trag.
Za Portal RTCG, Tomo je ispričao svoju priču bez velikih riječi, ali sa težinom iskustva koje se ne može naučiti, već samo živjeti.
Kako nam je rekao , ovaj zanat nije izabrao.
“Ovaj zanat nisam ja počeo, već je to porodična tradicija. Jedan hroničar nas opisuje kao graditelje crkava i dvorova još u šesnaestom vijeku. Tako da sam bio predodređen da ja to radim”, kaže nam on.
(Foto: Privatna arhiva)
Prve zanatske korake napravio je sa sedamnaest godina. Bio je to početak koji nije obećavao sigurnost, ali jeste smisao. Učio je polako, uporno, bez prečica.
Put ga je iz Hercegovine , preko Srebrenice i Požege, doveo u Crnu Goru na kratko, kako je mislio.
Kako nam je ispričao, tada susreće čovjeka koji mu, gotovo neprimjetno, mijenja život, koji ga ohrabruje da pokuša da pronađe svoju sreću upravo tu.
“Došao sam na nekoliko dana, a ostao sam za cijeli život. Kao da mi je neko rekao ovdje treba da gradiš”, prisjeća se Tomo.
I ostao je.
Učio je od majstora , radio bez odmora, sticao povjerenje. Već sa dvadeset tri godine dobija priliku da vodi firmu , povjerenje koje se ne daje lako, a još teže opravdava. On ga je, kaže , opravdao radom i čestitošću.
Danas, u sedamdeset petoj godini života, i dalje radi.
(Foto: Privatna arhiva)
“Još mogu da radim, to me održava”, kaže nam on.
Berane nije bio njegov plan, ali je postao njegov život. Tu je, kaže, naučio najvažniju lekciju da se čovjek ne gradi sam, već uz ljude.
U vrijeme kad nije bilo kredita ni sigurnih puteva, njegov posao su gradili ljudi.
“Sugrađani su mi davali novac da uspijem. Nisam imao, niti sam mogao sam. Zajedno smo doveli vodu i struju za moju prvu kamenorezačku radnju. Vrata su se svuda sama otvara, kuda god da sam krenuo”, ističe Tomo.
Njegove ruke danas su utkane u brojne građevine od skromnih dvorišta do velikih svetinja. Klesao je stepeništa, uređivao trgove, radio spomenike, oblikovao oltare i ikonostase, učestvovao u gradnji crkava, manastira, džamija. Među njima je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Hram u Baru, kao i Saborni hram u Beranama.
Iza svakog kamena koji oblikuje, ostaje nešto što se ne vidi.
“Nije lako. Najteže je raditi spomenike djeci ili mladim ljudima. Ne možete tu da budete ravnodušni. To dugo nosite sa sobom”, rekao nam je on.
(Foto: Privatna arhiva)
Posebno ga je, kaže, potresla jedna priča koju i danas nosi u sebi.
“Radio sam spomenik ženi koju je ubio muž. Bila je mlada, lijepa, muž ljubomoran. Pokušala je da nađe utočište u svojoj porodici, ali nije naišla na razumijevanje najbližih. Vratila se mužu i ta se priča završila tragično. Ubijena je. Kao roditelja i čovjeka, to me je mnogo pogodilo i tu ću priču nositi dok sam živ. Davno je to bilo, eto, i sada se sjećam svega”, kazao je Tomo.
Tada, kaže, shvati da ovaj posao nije samo zanat već teret koji čovjek nosi u sebi.
Ipak, nikada nije odustajao.
“Nikada ovaj zanat nisam doživio kao teret. Uvijek sam razmišljao kako da riješim problem”, kaže Tomo.
Najveći uspjeh, ipak , ne mjeri onim što je ostavio u kamenu.
“Imam troje djece i jedanaestoro unučadi. To je moj najveći uspjeh”, rekao nam je.
Danas njegovi sinovi nastavljaju ono što je on započeo. Pokušali su, kaže, da pronađu lakši put, ali su se vratili jer kamen traži posvećenost , ali i daje smisao.
Tomo vjeruje u rad, ali još više u ljude.
“Rad liječi čovjeka. Dao sam šansu ljudima koji su se borili sa bolestima zavisnosti i danas su među najboljim radnicima”, ističe Tomo.
Na kraju, kada se sabere sve što je prošao i stvorio, za pedeset četiri godine, koliko traje njegova firma, ostaje jednostavna istina koju potvrđuje cijeli njegov život ne oblikuje majstor kamen, već i sebe kroz njega.
Jer, kako nas uči Tomo, nije snaga u rukama ono što pravi razliku, već vjera da možeš, strpljenje da izdržiš i upornost da ne odustaneš.
Zato njegova priča nije samo priča o jednom zanatu, već o svakom čovjeku koji traži svoj put i smisao.
A put uvijek postoji, za onoga ko je spreman da radi.
Čak i kad je težak kao kamen.
Izvor: rtcg.me
