Piše: Nada Kovačević
Postoje djetinjstva koja nikada ne ostare – ona koja se ne pamte samo po događajima, već po osjećaju slobode, topline i pripadnosti. U priči Dejvida Ramdedovića, rodni kraj nije samo geografska tačka na mapi, već prostor u kojem su se oblikovali prvi snovi, prijateljstva i hrabrosti. To su slike djetinjstva u Ivangradu i Lagatorima kod Petnjice – zime ispunjene smijehom na snijegu, i ljeta uz hladnu rijeku Popču, gdje su dječaci učili šta znači zajedništvo, ali i kako da pomjeraju sopstvene granice, skačući sa najviših stijena bez straha.
A onda je, gotovo neprimjetno, došao trenutak kada se bezbrižnost zamjenjuje odgovornošću. Početkom devedesetih, u vremenu velikih promjena i neizvjesnosti, jedna dječija priča dobija novi pravac – pravac koji vodi daleko od doma, u Luksemburg. Odlazak nije bio samo selidba, već duboka porodična odluka, ispunjena nadom da negdje postoji stabilniji i sigurniji život. Za jednog dječaka to je značilo napustiti poznato i zakoračiti u svijet u kojem su jezik, običaji i svakodnevica bili potpuno novi.
U toj tišini početaka, između nepoznatih riječi i novih pravila, rađala se snaga koja često ostaje nevidljiva – snaga prilagođavanja. Generacije koje su odlazile tada nijesu imale prednost koju danas imaju mladi – znanje jezika, dostupnost informacija, lakšu komunikaciju. Učili su iz početka, oslanjajući se jedni na druge, gradeći mostove između dva svijeta. Upravo u tim izazovima nastajale su priče o upornosti, radu i integraciji, koje danas čine temelj snažne crnogorske dijaspore.
Danas, više od tri decenije kasnije, Dejvid Ramdedović je izgradio stabilnu i uspješnu karijeru u Luksemburgu, ali njegova priča tu ne završava. Ideja o proširenju svoje kompanije i razvoju biznisa na crnogorskim prostorima sve je prisutnija. Ta želja nije samo poslovna ambicija, već i duboka potreba da se znanje, iskustvo i energija širi i ulože tamo gdje su korijeni – da se doprinese razvoju zemlje iz koje je krenuo.
U tom spoju dva svijeta – onog dječačkog i onog u kojem je izgradio karijeru – krije se suština njegove priče. To nije samo priča o odlasku, već o kontinuitetu, o mostu koji nikada nije srušen. Priča o čovjeku koji, uprkos kilometrima, nikada nije napustio ono najvažnije – svoje korjene i svoj narod a posednu svoju rodnu Crnu Goru iako živi u jednoj nastabilnoj zemlju na svijetu – Luksemburgu.
U tom spoju dva svijeta – onog u kojem je odrastao i onog u kojem je izgradio karijeru – krije se suština njegove priče. To nije samo priča o odlasku, već o kontinuitetu, o mostu koji nikada nije srušen. Priča o čovjeku koji, uprkos kilometrima, nikada nije napustio ono najvažnije – osjećaj pripadnosti i vjeru da se jednom, na ovaj ili onaj način, uvijek vraćamo kući.
U Luksemburg sam došao 1990. godine, odmah nakon završetka četvrtog razreda osnovne škole u Lagatorima kod Petnjice.
Svoje djetinjstvo pamtim jako lijepo, iako sam tada bio još dijete. Najveća radost za nas drugare bila su godišnja doba – ljeto i zima. Zimi smo se sankali i skijali, pravili snješka i grudvali se. Ljeti, iako je rijeka Popča često znala biti hladna, to nam nije predstavljalo nikakav problem. Kupali smo se i pravili male brane kako bismo podigli nivo vode i stvorili idealne uslove za kupanje.
Najveći izazov među nama bio je ko će se popeti na najvišu tačku – bilo da je to grana, most ili stijena – i skočiti u rijeku. Naravno, fudbal je bio naša stalna zanimacija: igrali smo ga tokom školskih odmora, ali i predveče poslije svih dnevnih obaveza.
Moj đed je pripadao prvoj generaciji Jugoslovena koji su otišli na rad u Njemačku 1972. godine. Iako je tamo radio više od 25 godina i stekao penziju, nikada nije imao želju da cijelu porodicu preseli u Njemačku.
Moj otac je u Luksemburg došao 1988. godine, a zatim smo mu se majka, brat i ja pridružili u avgustu 1990. godine. To je bila porodična odluka, vođena željom za boljim životom i novim mogućnostima. Mogli bismo reći da je to bio izazov koji se zvao – Luksemburg.
Početkom devedesetih godina u Luksemburgu je bilo vrlo malo doseljenika sa naših prostora. U cijeloj školi nije bilo više od desetak učenika iz bivše Jugoslavije. Naravno da je bilo poteškoća, posebno zbog jezika. Tada nijesmo govorili nijedan strani jezik, dok danas mladi iz Crne Gore već vrlo dobro govore engleski i mnogo lakše se snalaze. Administracija je bila izazovna za mnoge naše ljude, ali su djeca često pomagala roditeljima oko prevoda i komunikacije sa institucijama. Lično sam se nakon godinu dana dobro integrisao i naučio francuski jezik toliko dobro da sam mogao pomagati i drugima kao prevodilac.
Što se tiče tržišta rada, jugoslovenski radnici su bili veoma cijenjeni kod luksemburških poslodavaca. Zbog toga su ljudi relativno lako nalazili posao i nije bilo mnogo nezaposlenih.
Školovao sam se u tri različite države. Srednju školu završio sam u Belgiji, zatim sam dvije godine studirao u Luksemburgu, a potom još dvije godine u Novom Sadu, gdje sam završio studije bankarskog menadžmenta.
Nakon fakulteta radio sam 12 godina u jednoj američkoj petrohemijskoj kompaniji kao finansijski analitičar. Neposredno prije pandemije koronavirusa odlučio sam da promijenim profesionalni pravac, pa sam na Univerzitetu u Luksemburgu završio dodatnu specijalizaciju iz knjigovodstva. To me je podstaklo da prihvatim novi izazov i 2019. godine otvorim sopstvenu knjigovodstvenu kompaniju.
U Luksemburgu postoji veoma jaka crnogorska dijaspora. Naša udruženja su veoma aktivna i održavaju snažne veze sa Crnom Gorom. Na društvenim mrežama često se može vidjeti koliko su naša udruženja aktivna i koliko doprinose promociji Crne Gore i povezivanju naše zajednice.
Naravno da održavam veoma bliske veze sa Crnom Gorom. Tamo imam mnogo porodice i uvijek se rado vraćam. Svake godine pokušavam produžiti ljetni odmor za jednu ili dvije sedmice više nego što sam prvobitno planirao. Prošlog ljeta, dok sam bio na odmoru, konobar nam je donio račun sa QR kodom za fiskalizaciju. Tada sam dobio ideju da otvorim filijalu svoje knjigovodstvene kompanije u Crnoj Gori ili da pokrenem novu kompaniju.
U međuvremenu sam pronašao pouzdane saradnike u Podgorici i sada čekamo konačno donošenje zakona koji će regulisati poslovanje kompanija iz Evropske unije u Crnoj Gori. Ako procedura potraje, vjerovatno ćemo otvoriti potpuno novu knjigovodstvenu firmu.
U januaru 2024. godine potpisana je konvencija o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Crne Gore i Luksemburga, što će dodatno olakšati poslovnu saradnju između dvije zemlje. Crnogorci koji žive i rade u Luksemburgu sada imaju mogućnost da određene prihode ostvarene u Crnoj Gori prijave i regulišu kroz poreski sistem Luksemburga. To se posebno odnosi na prihode poput rente od izdavanja nekretnina, kapitalne dobiti od prodaje nekretnina ili drugih investicija. Zahvaljujući konvenciji o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Crne Gore i Luksemburga, isti prihod se ne oporezuje dva puta. Porez koji je već plaćen u jednoj državi može se priznati u drugoj, čime se izbjegava dvostruko poresko opterećenje.
To donosi nekoliko važnih prednosti za građane koji žive u Luksemburgu, a imaju imovinu ili ostvaruju prihode u Crnoj Gori. Prije svega, sistem postaje transparentniji i pravno sigurniji, jer su jasno definisana pravila oporezivanja između dvije države. Takođe, poreski obveznici mogu bolje planirati svoje finansije i investicije, znajući da njihovi prihodi neće biti oporezovani dvostruko. U praksi, to znači da građani mogu bez dodatnog straha ulagati u nekretnine ili druge projekte u Crnoj Gori, jer je poreski tretman sada jasnije definisan i usklađen sa međunarodnim standardima.
Mladima bih prije svega savjetovao da nauče strane jezike, posebno engleski, a po mogućnosti i njemački ili italijanski. Takođe je veoma važno završiti master studije u Crnoj Gori, a još bolje i doktorat.
Rad u inostranstvu tokom nekoliko godina može biti izuzetno dragocjeno iskustvo. Tamo se stiču profesionalna disciplina, radne navike i nova znanja. Nakon četiri ili pet godina takvog iskustva, povratak u Crnu Goru može donijeti veliku prednost.
Vjerujem da će ulazak Crne Gore u Evropsku uniju otvoriti tržište i privući mnoge multinacionalne kompanije koje će tamo otvarati svoje filijale ili čak premještati sjedišta. Posebno će biti traženi stručnjaci iz finansijskog i IT sektora koji govore engleski jezik.
Crna Gora ima dobre odnose sa Evropskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, ali i sa Turskom i arapskim zemljama, što joj daje dodatne razvojne mogućnosti.
Gdje vidite sebe za pet ili deset godina?
Za pet godina vjerovatno ću i dalje živjeti i raditi u Luksemburgu. Međutim, za deset godina postoji velika mogućnost da dio vremena provodim i u Crnoj Gori.
Na kraju krajeva, teško je odoljeti zemlji sa više od 300 sunčanih dana godišnje.
izvor-cgdijaspora.me
