Piše: Marko Radojević, profesor istorije
Još jedan iz plejade znametih učenika Beranske Gimnazije, Polimske Sorbone, svakako jeste Risto Ratković. Risto Ratković, nadrealista, buntovnik, avangardista, spada u red onih pjesnika koji su obilježli jedan period jugoslovenske književnosti. Ovaj pjesnik, za koga se sa pravom kaže da je uveo Crnu Goru u moderne književne tokove, ne može se pohvaliti sa velikim stvaralačkim opusom, ali taj opus je sigurno nešto najbolje što je Crna Gora iznjedrila na polju poezije. Rođen 1903.godine u Bijelom Polju, u siromašnoj trgovačkoj porodici, rano se otisnuo u svijet, i stekao reputaciju jednog od najvećih putnika u našoj književnosti. Međutim gdje god da je putovao, zavičaju se, kroz svoje pjesme, uvijek vraćao. Tako je i mene, zaljubljenog u Lim, zauvijek “kupio” sa jednom pjesmom, sa jednom strofom:
“Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena,
Kupao je Atlantski okean, kupalo Sredozemno more.
Snežne švajcarske reke,
Volga i Sava namučena.”
Sanjajući zavičaj, gledao je Ratković kako “po moru teče Lim” nadao se da mu Lim može oprati i zacijeliti rane. A rane su bile neprebolne, samo su dugo boljele. Zaljubljen do kostiju, nikada nije prihvatio ranu smrt svoje žene, ta smrt je presudno uticala na njega, oblikovala ga, razgovarao je sa njom mrtvom, “ljutio se” kad mu mrtva ne bi došla: “mrtva si a tebe nema,” tražio je u svakoj ženi “u kaputu pepeljastom i belom šeširu,” pred njenom slikom, kao pred ikonom, palio je kandilo. Njoj je posvetio dvije svoje najbolje pjesme: “Ponoć mene” i “Ikona” a između pjesama o njoj i pjesama Limu nastale su pjesme: “Car” ,”Živi vjetar”,”Bivši anđeli”,”Mir”,”Neko”,”Potucalo”,”Dete iz ormana”…
Bježeći od istine, da mu ni mrtva neće doći, da neće vaskrsnuti, iako je često prizivao njeno vaskresenje, pobjegao je u jedan drugi svijet, u svijet kafana, boema, alkohola. Pokušavali su prijatelji da ga izvuku iz tog svijeta, na preporuku Iva Andrića postao je diplomatski službenik, potucao se po Egiptu, Francuskoj, Sovjetskom Savezu…ali uzalud, u Moskvi je hapšen kao skitnica i pijanac…Po povratku u Beograd 1945.godine, u jedan novi svijet, većina prijatelja ga je zaboravila, a on napušten i razočaran utjehu je nalazio u kafanama i mačkama. Tako je i uzeo stan, okružen sa četiri kafane. Gladan, pijan, zapušten, bio je neobična pojava u puritanskom Beogradu toga doba. Neobična mu je bila i smrt. Tog toplog 18.juna 1954. godine, ušao je u jednu beogradsku bolnicu, tražeći poslednji put pomoć. Misleći da se radi o nekom prosjaku i skitnici, medicinsko osoblje nije ni obratilo pažnju na njega, a on naslonjen uz zid bolničkog hodnika, poslednji put je sklopio oči, da ih više nikada ne otvori. Na sahrani, pred malobrojnim prijateljima, od njega se oprostio drug po peru i čaši, pjesnik Slobodan Marković (Libero Markoni). U pripitom stanju, a drugačije bi bilo i grijeh doći na Ristovu sahranu, u sanduk pokojnika stavio je flašu rakije, za mirniji put, i svoj govor završio riječima: “Alal ti vjera Risto, umro si na vrijeme.” A kada su se svi razišli, on je još stajao nad rakom svog prijatelja, i molio grobare da ne bacaju zemlju na Ristov grob lopatama, već nježno rukama, a kada su ga oni začuđeno pogledali, zagalamio je na njih: “Znate li vi, bre, koga sahranjujete.”
