Naš kolega, poznati novinar Darko Jovović, 2008. godine iz srca je napisao reportažu o Zoranu Miloviću.
Ovu reportažu, kao podsjećanje na Zorana, objavljujemo povodom njegove smrti.
Kuća broj 58 u Polimskoj ulici u Beranama, dom je gdje tiho i nenametljivo živi pedesetpetogodišnji bankarski činovnik Zoran Milović. Na prvi pogled ništa neobično da se iza ovog imena ne krije nekad jugoslovenski rukometni reprezentativac, vajar sa preko 15 samostalnih izložbi i humanista koji je više od 60 puta svoju krv dobrovoljno podario drugima. Živi u braku sa suprugom Đinom, koja mu je podarila kćerke Jelenu, Mariju i Milenu.
Malo je ljudi u Vasojevićima, a i mnogo šire, koji se nijesu sreli i upoznali sa Zoranom Milovićem, ili čuli priču o ovom legendarnom beranskom i crnogorskom sportisti. Više od dvije decenije svoga života Zoran je posvetio rukometu. Prve sportske korake naučio je u gradu na Limu, igrajući potom u Bosni i Partizanu. U više navrata nosio je dres jugoslovenske reprezentacije, bivao trener svih rukometnih selekcija Berana i Crne Gore. Dobitnik brojnih medalja i priznanja, a više puta proglašavan je za najboljeg rukometaša Crne Gore. Bio je prepoznatljiv po nevjerovatno jakom šutu i pravim majstorijama sa rukometnom loptom, što je izazivalo brojne aplauze publike, koja je neobično cijenila ovog korpulentnog sportistu.
Uporedo sa sportom, Zoran je, još kao dječak, noseći u sebi tu porodičnu nadarenost, počeo rezbariti u drvetu, praveći predmete koji su služili dječijoj igri. Tako je kasnije zablistao Zoranov umjetnički rez u drvetu, i došao do izražaja njegov talenat, koji Bog podari rijetkim. Praveći različite figure od drveta, zavrijedio je pažnju svojih profesora i ljudi koji se razumiju u umjetnost, po čijem je nagovoru, još davne 1972. godine, imao svoju prvu samostalnu izložbu u beranskom Domu kulture. Danas je Zoran umjetnik čija je vrijedna ruka u podrumskom ateljeu porodične kuće stvorila preko sto skulptura, koje su izlagane širom Srbije i Crne Gore.
-Ta prva izložba dala mi je neko određeno samopouzdanje i podstakla da se ozbiljnije posvetim ovoj vrsti umjetnosti. Osjetio sam tu toplinu drveta koja kad jednom zagospodari čovjekovim srcem nikad se iz njega ne iseli. Tu neobjašnjivu poruku koju sam dobijao od nekih viših sila prenosio sam u jednom dahu na moje skulpture, koje su postajale dio mene i dio mog života. Svaka od njih je posebna priča, koja u sebi nosi neku poruku i produkt mojih unutrašnjih potreba i predodređenja da kažem ono što mislim i na šta me tjera neki unutrašnji zov – kazuje Zoran.
Njegovi radovi izvajani su uglavnom od oraha, kruške, breze, trešnje, javora… Ti komadi drveta, prije nego što Zoranove vješte ruke počnu u njema da prenose različite kreacije, moraju biti posebno pripremljeni, što podrazumijeva sušenje najmanje dvije godine.
-Nekada sam imao dosta muke da dobavim kvalitetno drvo za izradu skulptura. Ali, poslije nekoliko televizijskih emisija, koje su govorile o mom stvaralaštvu, javio se veliki broj ljudi koji su mi donosili najkvalitetnije primjerke drveta, tako da u narednih pet godina ne moram da brinem o materijalu od kojeg će, nadam se, biti stvoreno još mnogo dobrih radova. Najzahvalniji rad je u orahovom drvetu, jer pruža izuzetne mogućnosti da umjetnikova ruka iskleše i one najtananije niti koje žive u njegovom svijetu. Jedan od takvih radova je skulptura ”Meraklija”, koja predstavlja vjernu sliku svih onih zamišljenih boema kojima je najviše zadovoljstvo kad gutljaj dobre rakije priblaže duši, poslije čega postoji neko slatko kajanje koje se dugo pamti i prepričava – komentariše Zoran.
Milović je član i jedan od osnivača Udruženja izvornih umjetnika Crne Gore, a njegove izložbe otvarala su poznata imena u svijetu slikarstva i umjetnosti i to: Mišo Popović, Nikola Kusovac, Katarina Ambrozić, Čedomir Mirković, Dragan Nedeljković, Milan-Coko Marković koji o Zoranovim radovima zapisa: ”Čudesne, čedne, iskrene, jasne izvorne skulpturalne forme, to su one bitne karakteristike koje se pri prvom susretu sa skulpturama Zorana Milovića ponesu. Tu izvornost ovaj umjetnik je jasno iskazao kontaktirajući bez posrednika sa prirodom i životom”.
I zaista je tako. Sve je u njegovoj umjetnosti tako izvorno i čisto. Takav je bio i kao sportista. Berane i Beranci znali su to da cijene pa su mu za doprinos razvoju i afirmaciji grada dodijelili najveće opštnisko priznanje – Nagradu ”21. jul”.
-Najviše volim moje Berane kome sam posvetio cijeli svoj život. Bio sam često u prilici da, uz primamljive ponude, odem iz ovog grada, ali je moje srce ostalo zarobljeno pored Lima i nikada nijesam uspio da se oslobodim tog ropstva. Kad čujem huk ove čudesne rijeke postajem dio nje. Tako jedna od mojih skulptura ”San” govori o Limu i snovima utopljenim u talase ove ljepotice. To su snovi iz kojih crpim neku pozitivnu energiju i koja me prikiva za ovaj grad nekom neobičnom snagom koja daje smisao mom postojanju. Najteže od svega pala mi je prerana smrt brata Slobodana, koji se, takođe, bavio vajarstvom i sa kojim sam zajedno imao nekoliko zajedničkih izložbi. Ali tako, izgleda, mora, nepredvidivi su čovjekovi putevi – kazuje Zoran na kraju.
Ostavili smo ovog gospodara drveta zagledanog u svoje radove iz kojih dopire mnoštvo likova opredijeljenih na molitvu za čovjekov mir i blagostanje. Ispratila nas je ruka velikog sportiste, čovjeka i humaniste, čije se ime u Beranama izgovara sa posebnim poštovanjem. Otišao je ka svom ateljeu, gdje će u Božije proviđenje, pripremljenom parčetu drveta dati neki novi život.
Ljubav pobjeđuje
Zoran Milović radi kao službenik u Atlas Mont banci, a svoje slobodno vrijeme provodi, uglavnom, u društvu sportista ili dobrovoljnih davalaca krvi. Voli da navrati u poznate beranske lokale, gdje se, uz čašicu više, prepričavju razne zgode i nezgode, koje, kako kaže, životu daju posebni zamah i dimenziju.
-Volim sve dobre ljude, i vrijeme provedeno sa njima nikada ne može biti izgubljeno. Posebno se sjećam druženja sa poznatim, sad već pokojnim, režiserom i publicistom Zdravkom Velimirovićem, čiji je dokumentarni film ”San o ljepoti” osvojio zlatnu palmu. Ja sam bio dio tog filma. Takvi susreti i snaže i blaže i daju snagu za nove životne poduhvate. Ta stečena snaga u nezaboravnim druženjima odslikala se na moje skulpture koje posvjedočavaju moju borbu u kojoj ljubav pobjeđuje – kazuje Milović.
27. jul 2008. godine
