Darko Jovović
Ožalošćena porodico, draga braćo i sestre, uvaženi prijatelji,
Poznato je da srpski jezik predstavlja bogatu riznicu blagorodnih riječi. Ali kad se čovjek nađe pred životopisom ljudskih, intelektualnih i duhovnih gromada, poput Svetislava Sveta Stijovića, kog danas ispraćama na vječni počinak, onda je vrlo teško iz tog mora uzvišenog znakovlja posložiti i istrgnuti riječi koje će u jednom kratkom oproštajnom obraćanju dočarati sve ono što je odlikovalo njihov hod ovozemaljskim svijetom.
Tako i ovo moje najiskenije nastojanje da nad Svetovim odrom, po našim svetim običajima, izgovorim ono što priliči jednom izuzetnom čovjeku ostaće nedorečeno, jer će, koliko god pričali o njegovom životnom trajanju, riječima uvijek biti tijesno, s obzirom da se zna da je naš Sveto sopstvenim riječima i djelom gradio ogromne duhovne riznice u kojima je bilo mjesta za sve dobronamjernike ovoga svijeta.
No, i pored toga, kroz ovo skromno slovo, pokušaću da sa njegovih blistavih životnih revera izuzmem one najbitnije karakterne i životne crte, uz nastojanje da ne povrijedim Svetovu skromnost na koju je bio izuzetno ponosan, i sa kojom je, zamišljen pred našim čestim diobama i neslogama, odmjerenim riječima, krčio trnoviti put pred sobom.
Sveto je rođen 1952. godine u selu Seoce, kod Andrijevice, od oca Marka i majke Milene, rođene Guberinić.Tu je na parčetu prađedovske zemlje udahnuo prvi vazduh života sa usađenim roditeljskim uputima da je obraz preči od svih pogodnosti ovoga svijeta, a kojima je ostao dosljedan do kraja svoga života.
Tu je, okružen sa dvije sestre i tri brata, položio zakletvu da će časno nositi svoj životni krst i da ničim neće ukaljati roditeljski dom. Da ostane vjeran toj zakletvi obaveza ga i bogato brtstveničko nasleđe, jer svi dobro znamo koliko je loza Stijovića dala čestitih ljudi, radnika, domaćina i vrsnih intelektualaca i pametara.
Kad je Sveto imao devet godina njegovi roditelji su donijeli odluku da odu sa vjekovnog ognjišta i da ovdje u Beranama, odnosno u tadašnjem Ivangradu, potraže neke prihvatljivije uslove za život.
Tu je Sveto, kao član jedne skromne, uljudne i vaspitane porodice, koja je kao takva postala prepoznata u ovom gradu, završio srednju školu, a nakon toga i studije na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću – Odsjek srpskohrvatski jezik i književnost.
Prvo zaposlenje pronašao je u Petnjici, gdje je 11 godina u tamošnjoj osnovnoj školi radio kao nastavnik. Dobro znam, o čemu svjedoče i brojni ljudi sa prostora Bihora, da je Sveto posao prosvjetnog radnika u Petnjici obavljao krajnje predano i savjesno i da je u toj sredini, i u školi i van nje, bio izuzetno cijenjen i uvažen, našta je uvijek bio posebno ponosan.
Nakon toga Sveto je, kao literarno i književno nadaren čovjek, odlučio da odloži školski dnevnik i da se otisne u vode novinarstva. Nošen željom da o onome što se dešava u ovoj sredini ispisuje trajna svjedočanstva, Sveto je svoj radni vijek nastvio u beranskoj „Slobodi“, listu koji je, po svojoj sadržini i ljudima koji su ga stvarali ostao upamćen kao informativni i duhovni svetionik na našim širim prostorima.
Svetovo oštro pero u tom neponovljivom listu ostavilo je neizbrisivi trag o ljudima i događajima toga vremena, onako kako to čine samo oni za koje je izgovorena ili napisana riječ nešto najsvetije pod ovim nebeskim svodom. Osnivanjem lokalnog radija u Beranama, Sveto 1992. godine postaje njegov urednik i na tom mjestu ostaje punih 12 godina, odnosno sve do 2004. godine, kada odlazi za Andrijevicu kako bi dao puni doprinos da se i u ovoj opštini osnuje lokalni radio. Utemeljivši i tu medijsku kuću Sveto je punih deset godna bio njen direktor i glavni i odgovorni urednik, odakle je 2014. godine otišao u zasluženu penziju.
Trebalo bi zaista dosta i vremena i riječi da se opiše šta je sve Sveto proživio dok je časno obavljao teški posao i u beranskom i u andrijevičkom lokalnom radiju. Zato ću reći samo da je čitavog sebe najiskrenije ulago u potrebu da se javnost tačno i blagovremeno obavijesti o svemu onome što je u datom trenutku bilo od značaja. U svemu tome bilo je mnogo lijepih trenutaka, ali i onih neprijatnih koji prate ovu profesiju. A nije mu bilo lako u tom poslu, jer je njegov radni dan trajao, praktično, 24 časa.
U svemu tome Sveto je znao da prašta, ali i da pamti, izdizao se iznad običnosti, iznad onih koji su malodušno znali da mu ponekad upute i po koju riječ kritike kada je s punim pravom ukazivao na određene društvene anomalije. Činio je to znajući da je mnogo više onih koji su imli samo riječi hvale za ono što je njegova plemenita duša znala da otrgne iz naše, često sumorne svakodnevice, i pretoči ga u tekstove i priloge koji sa njegovim pečatom nikada neće izgubiti sjaj.
Sveto je ujedno sarađivao i sa drugim medijskim kućama. Između ostalih, sarađivao je sa Svetigorom i bio dopisnik Radija Crne Gore i Ekspres Politike, što samo po sebi govori koliko je imao energije i volje, da na polju novinarstva da što više, ne da bi od toga ostvario neke materijalne benefite, već da bi što izdašnije, često i na sopstvenu štetu, dao na promociji rodne grude.
Njegovi brojni prilozi ostaće uramljeni u sjećanjima čitalaca i slušalaca spremnih da prepoznaju, njihovu toplinu, estetiku, i otisak rijetko pismenog čovjeka. Bio je osoben novinar sa usađenom lirskom notom, koja je odavala karakter njegove duše, i sa kojom je znalački dominirao u prilozima i tekstovima koje je pravio.
Sveto zaslužuje i trajno poštovanje zbog brojnih izgovorenih besjeda, ali i brojnih podignutih zdarvica i žalosnica i radosnica, uz koje se radovao tuđim uspjesima, ali i iskreno žalio one od kojih se opraštao na ovakav način. A žalio je svakoga, isto onako kako je tugovao za svoje dvije sestre i dva brata koji prerano odoše sa ovoga svijeta.
Sjećam se sa koliko je ljubavi i nekog unutrašnje topline Sveto govorio o ljudima sa kojima je radio i stvarao i živo. Za svoje kolege imao je samo riječi hvale, a to, u specifičnom poslu kojim se bavio, mogu da izgovore samo veliki ljudi, kakav je i naš Sveto bio, stavljajući svima do znanja da riječ sujeta ne stanuje u njegovoj ličnosti.
Sveto je uživao velike simpatije i popularnost u sredini u kojoj je živio , jer je znao da se ophodi prema ljudima, da stiče prijateljstva i drugarstava, da plijeni svojim pomalo boemskim ponašanjem i da kafanu doživljava kao mjesto gdje se ogleda ljudska širina i plemenitost i najbolje razumiju naše različitosti. Biće upamćen i kao dobar komšija i kavaljer koji je oko sebe okupljao istinske ljude, dajući poseban štimung svakoj situaciji. Činio je to kao svi oni koji su ostali vjerni našim tradicionalnim običajima po kojima smo se prepozbavali u kulturnom i civilizovanom svijetu. Zato je iza sebe ostavio nezaboravne susrete, koji traju i koji će sjećati na njegov dragi lik.
Jednostavno, Sveto je je volio ljude, volio je život. Jednom riječju, volio je sve što vole dobri izdanci ljudskog roda. O tome svjedoči i podatak da je bio prepoznat i kao ugledni društveni i sportski radnik i kao neko koji se godinama nalazio u upravama brojnih sportskih kolektiva.
Sveto je svoj životni put krunisao srećnim brakom sa suprugom Marijom-Marom iz ugledne starogradske kuće Novakovića. Kažem srećnim, jer im je Bog omogućavao da mogu složno i gospodstveno da žive, a prije svega podario im sinone Marka i Mladena koji su izrasli u obrazovane i uspješne ljude spremne za nastavak familijarnih uspona jake kuće Stijovića.
Marko je sa suprugom Ivanom Svetu i Mari podario unuke Sinmeona i Sergeja, kao nešto najljepšte što je dodijeljeno njihovom poridičnom gnijezdu.
Važno je istaći da su Sveto i Mara bili pravi primjer složnih i uspješnih suprižnika koji su marljivim, upornim i poštenim radom, u želji da svoje potomstvo izvedu na pravi put, u mjeri mogućeg, odgovarali svim životnim obavezama i zadacima.
Poslije svega, ostaje velika žal što za Svetovu bolest nije bilo lijeka. Smrt je bila jače od njegove želje da još poživi i prkosi životnim iskušenjima. No, i takvu Božiju presudu moramo prihvatiti kao neminovnost. Tim prije jer svi zajedno, a naročito njegova porodica, moramo biti ponosni, što smo u svojim redovima imali jednog takvog čovjeka kakav je bio Sveto Stijović.
Na kraju hvala ti, Sveto Stijoviću, u ime svih Beranki i Beranaca, u ime svih tvojih Vasojevića, kojima si nesebično pripadao, i svih drugih sa kojima su dijelio zemaljske staze i bogaze, za sve što si činio u želji da svoj prilog čovječnosti podariš ljudskom rodu, onako kako to rade samo odabrani.
Zato i mrtav budi spokojan, jer odabrani se pamte. A u to uvjerava i jutros održana komemorativna sjednica u prostorijama Opštine koja još jednom pokaza da si svoje ime na najbolji način ugradio u istorijsko trajanje ovoga grada.
Sveto oprosti mi što, ovako malen, ne rekoh sve ono što priliči tvom imenu, iako znam da bi mi na sve to, onako, u tvom stilu, rekao: „Sve je to dobro, doviđenja druže, do nekog novog susreta.
Počivaj mirno, neka niko i ništa ne pomuti tvoj vječiti mir, a u domovima tvojih najbližih neka stanuju sreća i blagostanje.
Riječ izgovorena na sahrani Svetislava Stijovića 12. juna 2024. god.
