Piše: Tufik Softić
Postoje događaji i stvari u životu koje bi čovjek najradije zaboravio. Kada bi mogao. Ja bih, recimo, preskočio ili prespavao svaki prvi novembar. Toga dana se jednostavno osjećam loše, i negdje iz mraka stignu me slike svega što se dogodilo 2007. godine, i što sam prolazio i proživljavao poslije toga. Ko zna, možda će biti drugačije od danas, kada “slučaj prebijanja novinara Tufika Softića” zvanično zastarijeva.
Ovih dana sam sa kolegom Jovom Martinovićem bio gost na edukaciji koju je za novinare iz zemalja istočne Evrope suorganizovao Sindikat medija Crne Gore. Jovo je pričao o tome kako je završio u zatvoru i tamo proveo 14 mjeseci. Ja u zatvoru nijesam bio, ali sam ispričao kako sam u “dobrovoljnom pritvoru” proveo pune tri godine.
Ni sada mi nije jasno zašto jednostavno nijesam kazao da ne želim policijsku pratnju koja mi je bila nametnuta. Sve više sam sam ubijeđen da je to urađeno iz razloga da bi država Crna Gora imala izgovor pred međunarodnom zajednicom da se brine o novinarskoj sigurnosti. DPS je još bio čvrsto na vlasti.
Kada sam, zapravo, čuo da bi mi moglo biti dodijeljeno obezbjeđenje, članovima tek formirane Komisije za praćenje istraga napada na novinare kazao sam da to nije neophodno, i na to sam malo zaboravio. Spremao sam se za put u Njemačku gdje sam učestvovao na panelu koji je na sajmu knjige u Lajpcigu, organizovao moj kolega iz Dojče vele, Dragoslav Dedović, prijatelj iz studentskih dana u Sarajevu i Beogradu. Vlastima u Crnoj Gori moglo je izgledati kako novi pasoš vadim ne zbog toga što mi je stari istekao, već da bih emigrirao, pa su, čini mi se, ubrzali postupak dodjeljivanja policijskog obezbjeđenja.
Bio sam toga jutra, kao i svakog petka, nešto prije deset sati, u Podgorici, dovodeći kćerku kod ljekara, kada mi je zazvonio telefon. Inspektor iz beranske policije me je pitao šta radim, ja mu odgovorim da sam u PG. Tišina. Đe u PG, kako, pita on. Ja kažem, lijepo, evo me preko Blažovog mosta. Dobro, dobro, veli poslije značajne pauze. Čućemo se kasnije, kaže.
Radilo se, zapravo, o tome da su u Berane stigli, negdje smo se u putu i mimoišli, službenici Sektora UP za obezbjeđenje ličnosti, a ja o tome nijesam bio obaviješten. I dalje nijesam znao o čemu se radi, kada me sat kasnije ponovo pozvao inspektor iz Berana i pitao da li bi smio dati nekom moj broj telefona, kada sam već u Podgorici. Zašto da ne, rekao sam, moj broj je svakom dostupan i preko informacija.
Nedugo potom, dobio sam telefonski poziv iz Uprave policije, i predstavio mi se Peđa Ašanin. Pitao je da li bi mogli popiti kafu, ja sam mu odgovorio da sam upravo preko puta Ministarstva unutrašnjih poslova, u kafiću Maša, i da čekam kćerku. Predložio sam mu da mi se pridruži. Ne, ne, mislio sam da vi dođete kod mene u kancelariju, kaže on. Pa dobro, nije ni to problem, samo da završim ono zbog čega sam u PG. Supruga pita ko je, ja kažem da ne znam i da me zbog nečega zovu u policiju. Ona ostane da čeka kćerku, a ja preskočim bulevar i pravo na vrata gospodina Ašanina. Na portirnici već sve kao da se zna, samo me ljubazno sprovedu do šefa.
Poslije kratkog upoznavanja i nekoliko neformalno i kurtoazno razmijenjenih rečenica, Ašanin, koga sam tada prvi put vidio, kaže mi da je načelnik Sektora za obezbjeđenje ličnosti i da sam od tog trenutka u njegovoj nadležnosti. Da dobijam policijsku pratnju. Moja prva rekacija i odgovor je bio da to nisam tražio, a on mi kaže da nemamo šta da pričamo, i da iz zgrade neću izaći bez pratnje.
Sjećam se kao da je bilo danas, potpisujem neku gomilu papira, i ne čitam šta piše. Odvode me do druge kancelarije, ispred koje upoznajem jednog stasitog policajca u civilu. Iz zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova izlazim sa njim.
Popodne je u toj zgradi održana sjednica Komisije za praćenje istraga napada na novinare, kojoj sam prisutvovao, a potom i konferencija za novinare na kojoj je saopšteno da mi je, po procjeni Agencije za nacionalnu bezbjednost, ugrožena sigurnost, i da mi je dodijeljeno dvadesetčevoročasovno policijsko obezbjeđenje.
Ne mogu da se sjetim imena mladića koji je sjeo predveče za volan moga starog reno klia, i vratio me u Berane. Supruga i kćerka zbunjeni, ni ja nijesam sav svoj, ali šta da se radi. Ja ovo, kaže mladić, ne smijem brže da vozim. Misli na moj auto sa kojim sam skoro dvije godine prolazio u svim vremenskim uslovima niz Moraču i uz Moraču. I nikada mi nije ni guma pukla.
Negdje ispred Berana on se malo oslobodi i dade po gasu. Kaže, bogami, nije tako loš ovaj automobil. Nije, rekoh, poslužio je taman kada je bio najpotrebniji. Stotinu puta, jednom više ili manje, sa tim autom sam, jednom sedmično, vozio kćerku u PG na terapiju, nakon što je doživjela traumu, kada me je te noći pronašla u lokvi krvi ispred kuće.
U Beranama policijski doček, primopredaju me kao stvar. Momci profesionalni u poslu, što jeste, jeste. Preuzima me mladić koji je još ujutru došao da me “zaduži”. Na ispomoć dobija i jednog policajca iz Berana.
Naredne tri godine iz kuće nijesam mogao izaći ni jedan korak, a da me ne sačekaju ispred vrata. Na posao, i sa posla. Na kafu, i sa kafe. Postalo je ustaljeno. Pozivam malo ranije, oni me sačekaju, bilo gdje da namjeravam da idem, prate me i vraćaju nazad.
Nijesam političar, nikada nijesam priželjkivao pratnju. Sjećam se situacije negdje na početku. Idemo, policajac pored mene, i počinje da pada kiša. On kaže, izvinite, nisam ponio kišobran. Pitam zašto se izvinjava, nećemo daleko, a malo i da pokisnemo, nije strašno. On kaže da tako mora. Jednom ih je, prepričava mi, kada se oslobodio, Filip Vujanović zamalo koštao posla zbog toga što nijesu imali kišobran, a počelo da prokišnjava. Ajde bre, kažem, nijesam ja Filip.
Tako malo relaksiramo stvari, ali ja se u suštini nikada nijesam navikao na policijsku pratnju. Osjećao sam se neprijatno dok ljudi zagledaju kako policajci idu pored mene. Potpuno sam promijenio životne navike. Prestao sam da izlazim iz kuće, osim onoliko koliko moram. Prestao sam i da idem na brzi hod, koji mi je omiljena rekreacija. Sve sam poremetio, i metabolizam i bioritam. Dobio sam višak kilograma koji do danas ne uspijevam da skinem. I visok krvni pritisak.
Tako je to hodalo sve dok mi uz podršku Akcije za ljudska prava, i finansijsko pokroviteljstvo londonskog MLDI, nije dodijeljen advokat. Dalibor Tomović je preuzeo moj slučaj, i kada je je poslije samo pet mjeseci zatvorena istraga pokušaja ubistva, bez podizanja optužnice, podnio je tužbu protiv države Crne Gore zbog nedjelotvorne istrage, koju smo na kraju dobili. To je bio prvi slučaj te vrste u CG.
Nije poenta u tome, i nijesam htio da to kažem, već da mi je vrlo brzo poslije podnošenja tužbe i početka suđenja zazvonio telefon i da sam dobio poziv iz Sektora za obezbjeđenje ličnosti. Doris me je obavijestila da mi je ukinuta policijska pratnja. Sada sam već bio malo zbunjen. Pitam, kako to odjednom, pitam za proceduru. Kaže, nema procedure, to je to. Poslije tri godine nije mi bilo svejedno. Odem za Podgoricu, Ašanina viđam drugi put u životu. On malo podigao glas, ja pokušavam da budem smiren i pitam zašto viče, nijesam ni maloljetan, a ne daj bože ni delikvent. Kaže, ne viče, nego samo priča tako glasno. Gotovo je, on samo izvršava naređenja, ja pitam čija, Ašanin izbjegava da odgovori.
Kaže da nije dobro što sam tih dana davao negativne izjave o Upravi policije, i da malo, ako već kritikujem, kritikujem i Agenciju za nacionalni bezbjednost. Ja mu kažem, ako je to to, nema problema, ali da brinem jedino za djecu, a on, kao i da me ne sluša, pita – a u kom selu vi ono živite? Slušam sa nevjericim, rekoh, u centru grada, pješice idem na posao. Pomislim, Bože dragi, da li je moguće, šef sektora za obezbjeđenje svega desetak ličnosti u državi, od kojih sam, eto, i ja bio jedna, ni poslije tri godine ne zna moju adresu. U kakvu farsu sam ja uvučen. Sjetim se koliko sam papira potpisao u istoj kancelariji kada sam nevoljno dobio obezbjeđenje, i tražim pisano obrazloženje, i da potpišem, naravno. Nema potrebe, kaže Ašanin ljutito, prijatno i dovođenja. Policajci me vrate za Berane, i sa njima se oprostim u Krčmi u Zatonu, i oni zbunjeni. Ne znaju šta se dešava.
Kada je u medije otišla vijest da mi je ukinuto policijsko obezbjeđenje, moja najmlađa kćerka mi javlja telefonom da je dobila zahtjev za prijateljstvo na Fejsbuku od nekog mladića prezimena Šarić. Skrinšotuje mi njegovu profilnu stranu i pošalje. Na slici braća Darko i Duško Šarić, zagrljeni sa nekom osobom u sredini, čije lice je zatamnjeno.
Moji već bivši pratioci mi savjetuju da to prijavim. Ja pozovem ANB, pokojnog Luku Bulatovića, sa kojim sam zadržao komunikaciju jer je bio zadužen za mene, i on za pola sata, u zimsko veče, podigne čitav obavještajni sektor na noge. Vrlo brzo mi javlja da su otkrili identitet i locirali mladića, da se stvarno preziva Šarić, i da su mu pronašli još jedan lažni profil pod imenom Eskobar.
Sjutradan mi pošalje poruku, bio je u inostranstvu, da je sve pod kontrolom, i da mogu mirno da provedem novogodišnje praznike. Dogodilo se nije više ništa. Sa Lukom sam razmjenjivao s vremena na vrijeme poruke i čestitke za vjerske i druge praznike. Kaže mi, moglo je to i drugačije, misleći na ukidanje pratnje. Ja mu ispričam za neprijatni susret i situaciju u Sektoru za obezbjeđenje. Kaže, zna sve. Nijesam pitao kako zna. Kada god bi mi Luka poslao poruku, ja sam nekako bio mirniji, i znao sam da neko motri na mene i moju porodicu. Sve do njegove tragične smrti.
Peđa Ašanin je vrlo brzo smijenjen sa mjesta načelnika Sektora za obezbjeđenje ličnosti. Prijatelji su mi kazali da je, kada mu je to saopšteno, bio začuđen i pitao zbog čega.
Ne znam da li se poslije toga vratio u svoje selo kod Mojkovca, ili je ostao u Podgorici.
Ja sebi ne mogu da oprostim što sam dozvolio da tako izgubim tri godine života. Što sam lako pristao sam na “pritvor”.
Danas je tačno 15 godina od batinanja koje je kvalifikovano kao pokušaj ubistva. To znači da upravo nastupa relativna zastara. Tako misle advokati. Tužilaštvo možda misli drugačije, volio bih da me mogu ubijediti u suprotno. Mislim da više nema nikakvih izgleda da slučaj bude riješen. Ni iz tužilaštva, ni iz policije, posljednjih šest godina u vezi sa tim slučajem nijesam, uostalom, dobio čak ni telefonski poziv. Toliko o presudi i Osnovnog i Ustavnog suda da se mora sprovesti djelotvorna istraga.
Zbog toga se više ne uzbuđujem. Ne sjekiram se što sve ide u zaborav. Dobro bi bilo da mogu i ja da zaboravim. Jedino što bih volio je da mogu da vratim izgubljene godine i da provedem još malo vremana u miru. Ponekad mi samo padne na pamet kako načelnik državnog sektora koji me je tri godine obezbjeđivao, nije znao čak ni gdje živim. Pih. I na mene i na njega. I na takvu državu.
Profesionalcima u policiji, dužno poštovanje.
Izvor:rtcg.me
