Piše: Tufik Softić
Najpoznatiji španski pivski brend Estrelja (Estrella), otkrio sam sasvim slučajno kada ga je nedavno po povoljnoj cijeni u cilju osvajanja tržišta uvezao jedan trgovinski lanac. Kao ljubitelj piva, poželio sam da probam taj ukus Mediterana koji mu se pripisuje u reklamne svrhe, i može se reći da sam bio zadovoljan. Dobra cijena, novi osjećaj i novo iskustvo.
Bilo bi, naravno, mnogo ljepše ispijati ovo pivo negdje u Barseloni, ali poslije trećeg piva, što bi pjesnik rekao, i “po moru teče Lim”.
Kreket žaba najavljuje promjenu vremena i konačno ljetnje temperature. Od nekuda dopire glas Džonija Štulića i zvuci “Sevdah šatl benda”. Potiskuješ dnevni stres – Estrelja, Hajneken, Tuborg, svejedno, lagano te radi na kraju napornog dana, kada više nećeš sjedati ni za kompjuter ni za volan.
Izguglao sam sve što sam mogao i ChatGPT mi je odgovorio na sve upite o pivu Estrelja. U Španiju nisam bio, ali mi je nekako na srcu kroz proučavanje istorije kulture i civilizacije. Na srcu mi je Španija i zbog jakog antifašističkog pokreta iz vremena građanskog rata i dugog režima Franciska Franka.
Pivom obično u junu, u toplim noćima, zamjenjujem dobra vina. Nije to samo umjerini hedonizam, već jednostavno isprobavanje novog ukusa i “ispijanja” priče koju taj ukus nosi sa sobom, novo saznanje. To mu nekako dođe kao satisfakcija za to što niste u mogućnosti da obiđete mnoge turističke destinacije koje bi ste željeli.
Tako sam otkrio i pšenično pivo Franziskaner koje se, kako se vjeruje, proizvodi po starom receptu njemačkih franjevaca još od 1363. godine. U Beranama ga je bilo samo u jednom kafiću, i na to pivo smo se toliko “navukli” da je, kada je prestala nabavka, moj poznanik u šali rekao kako ima ozbiljne zdravstvene probleme od kada nema Franziskanera. Pivo, dakle, sa tradicijom od 750 godina posebno je zadovoljstvo piti, kao da ispijate istoriju.
Volim da kada se nađem negdje u inostranstvu da probam vino ili pivo koje mi preporuči konobar, tako sam otkrio i čarobni ukus nefiltriranog i prilično jakog piva Erdinger. I sada, kada ga ispijam u Beranama ne mogu da se ne sjetim kako sam ga i gdje prvi put probao. Zamišljam pješačku zonu u Lajpcigu, kafanu u kojoj je Gete za stolom pisao “Fausta”, ne tako daleko od katedrale gdje je već afirmisani Johan Sebastijan Bah svirao orgulje tokom mise, i gdje je sahranjen. Pored katedrale je njegov veliki spomenik.
Nekako mi se sviđa to što je kultura uživanja u dobrom vinu i pivu zaživjela u Crnoj Gori i sada imate veoma dobru, ili bolje reći sasvim pristojnu, ponudu u prodavnicama, i što je najvažnije, za prosječan džep pristupačnu. Nosim, tako, veliki paket Estrelje po reklamnoj cijeni, a trgovac mi u šali dobacuje da “probam sa kolicima, lakše je”. Smijemo se obojica i stupamo u komunikaciju. U ne baš prevelikom gradu svi se znaju toliko da svak sa svakim uvijek može prozboriti koji riječ i nekako su međuljudski odnosi topliji.
Priča mi trgovac kako nikada ne pije vodu pored piva, i dodatno intimiziramo komunikaciju. U jednom trgovinskom lancu u Podgorici gdje je radio, gazda je uvijek njega zvao da degustira novi brend. Tako nema piva koje nije probao, ali kaže kako njemu, ipak, najviše prija Nikšićko. A tebi, dodaje, “što bi se reklo, dobro činjelo koje god da si odabrao”.
Sjećam se kada sam prvi put poslije rata u Bosni zatražio u jednom sarajevskom pabu Sarajevsko pivo, konobar mi je vrlo otvoreno preporučio neko drugo, jer “Sarajevsko nije više što je bilo, iskvarilo se”. Odgovaram u šali da mi, ako se neću otrovati, ipak donese, i pokušavam da objasnim da nije više ni stvar ukusa, nego emocije i podsjećanja na studentske dane. Isto kao što ne bih imao dilemu da li da na Terazijama popijem BiP-ovo, iako znam da je brend skoro u izumiranju.
Želim reći da je sezona piva počela. Sinoć je čak i za prilike na sjeveru, i u Beranama bila topla rana noć. Poslije duge šetnje, blagog umora i osjećaja žeđi, prisjetim se gdje je točeno Nikšićko uvijek dobro hladno i svježe, i veliku kriglu ispijam skoro naiskap. Gledam svjetla hotela Berane kako se prelamaju u talasima vode Lima, a kao da vidim Sveti Stefan i osjećam miris i ukus sili, joda i mora.
Ako već ne možemo sebi priuštiti neko putovanje, najmanje i najjeftinije što možemo učiniti je naručiti neko brendirano pivo i odabrati destinaciju – Beč, Prag, Pariz. Sjesti udobno i u toplo veče, naručiti “zamagljeno”, isprobati ukus i zamisliti da sjedite na nekom šetalištu, Marijehilferštrase ili bilo kojem drugom. Ili da ste na plaži u Barseloni i reći – dobro ti činjela Estrelja.
