I nagrada na Festivalu kratkih priča “Zavičajne staze”
Na aerodromu su me dočekala dva mladića moderno odjevena, sa širokim osmjesima i manirima evropskih mladih ljudi, obraćajući mi se na odličnom engleskom jeziku. Ne znam zašto, ali nisam očekivala nešto ovako, a nisam o tome unaprijed ni razmišljala, ali negdje u dnu svijesti vidjela sam sasvim drugačije likove, poput onih u filmovima o Bliskom Istoku. Iako uvijek prije odlaska na neki novi zadatak i u zemlju u kojoj do sada nisam bila, obično pretražim internet i pristupačnu literaturu, ovoga puta to nisam uradila, jer sam se u više navrata do sada uvjerila da brojke i riječi ne znače mnogo u odnosu na utiske koje stvarni život ispiše na svoj poseban način. Zato sam se trudila da prije puta saznam samo ono što je nužno, i ništa više.
Na odredište smo stigli u prvi sumrak, a prije toga smo vijugavim putem za samo nekoliko sati prošli kroz različite klimatske zone koje su se prepoznavale po niskom rastinju, kamenjaru i livadama, četinarima i listopadnim šumama i, konačno, po snježnim vrhovima koji su na kraju našeg putovanja značili da smo se popeli na nadmorsku visinu mnogo višu od one na koju sam sletjela prije nekoliko sati i nekako suviše brzo ušla u jedan novi, živopisni svijet.
Usput smo svratili u hotel koji se nalazio, kako su mi objasnili, u zimskom turističkom centru. Počastili su me pitom sa jabukama, sočnom i mirišljavom, nimalo sličnom onim američkim koje se rasipaju u ustima i traže da svaki zalogaj zalijemo i gutljajem vode ili soka. Ovo je bilo sasvim drugačije iskustvo, a ono što je mom čulu ukusa donijelo poseban užitak bila je kugla sladoleda prelivena tankim linijama nekog gustog sirupa, poslužena zajedno sa ovom poslasticom.
Spoj nespojivog.
I to je bio početak, to je bio ulazak u nešto što je značilo baš to – spajanje klima, svjetova, ljudi, vazduha i vode, neba i zemlje, misli i osjećanja, boja i mirisa… sve se miješalo, tako lako, tako prefinjeno, kao boje na ćilimu zbog kojeg sam došla u ovaj sakriveni kraj.
Padala je noć, topla julska, vedra noć. Sve što sam mogla zamisliti o mjestu u koje idem, sve slike, sve pretpostavke pale su u vodu u jednom kratkom odsječku vremena koji je moj svijet podijelio na dva dijela, kao munja, kao vrisak, kao glas prošlih vremena, u odsjaju baklji koje su na malom trgu osvjetljavale prostor, publiku i ćilime prebačene preko kamenite ograde u pozadini. Ličilo je na Španiju, mirisalo je na Meksiko, podsjećalo na šare drevnih Maja, odisalo Persijom, a opet nije bilo ništa od toga. Nije to bio ni grad, ni selo, ni livada, ni planina… Činilo mi se da sam izvan vremenskih i prostornih granica, da sam se vratila na prapočetak života, u onaj trenutak kada se otkrivao smisao, kad su se otklanjale sumnje i gledalo u nebo kao izvor nadahnuća. A baklje su bile iznad svega, na jednom uzvišenju, i bacale su rumenu svjetlost na lica ljudi koje sam sa znatiželjom posmatrala, zaključujući da se ni po čemu ne razlikuju od mojih zemljaka i osjetivši malu nelogodu i stid zbog predrasuda sa kojima sam krenula na ovaj put. U toku je bio program, očigledno posvećen tradiciji tkanja posebnih ćilima koje je trebalo zaštititi kao nacionalno blago, zbog čega sam ja upravo i došla ovdje – da budem prvi reporter koji će promovisati nešto novo i zaintrigirati javnost svojim otkrićem. Bez obzira na jezičku barijeru, do mene su u tom neobičnom času dopirale njihove emocije i različiti zvuci koji su, potpomognuti mojim umorom, uzbuđenjem i željom da vidim što više detalja, da zapamtim što više slika i da osjetim što više treperavih trenutaka kako bih mogla da ih pretvorim u priču, kroz jednu usku pukotinu ulazili u moju svijest, pretvarajući sve to u snoviđenje i gubljenje veze sa stvarnošću…
***
Pogledala sam u svoja umorna stopala u laganim ljetnjim sandalama. Ispod njih je bio ćilim sa zanimljivim geometrijskim šarama. Podloga je bila crvene boje, a oblici simetrično raspoređeni po obodu i u sredini. Maštovita ruka tkalje vješto je spojila tamne romboide, zelene listiće, nježne cvjetove i meke linije koje su činile cjelinu prijatnu za posmatranje. Na malom izrezbarenom stolu ispred mene ugledah papir na kojem su okrugla slova bila raspoređena u nekoliko redova. Radoznalo ga uzeh u ruke i razočarano zaključih da je zapis na domaćem jeziku koji ne razumijem. U tom trenutku ljetnji povjetarac okrenu papir i ja ugledah tekst na engleskom jeziku, vjerovatno prevod onoga što je bilo na prvoj strani. Grozničavo, kao da će mi neko oteti to blago, počeh da čitam…
ĆILIM – simbolizuje blagostanje, ponos, visok položaj i snivačev dunjaluk
Gledajući u ćilim ispred sebe, u jednom trenu vidjeh cijeli svoj život – u osnovi uzavrelu krv, u borduri liniju života, u romboidima svoje životne cikluse i najvažnije događaje, u listićima drage ljude, u cvjetovima sve svoje ljubavi, u mekim linijama osjećanja koja su ispunjavala moje biće tokom života, sve ono što je moju dušu činilo posebnom i što je bilo moja nada, inspiracija i ponos…
PROSTIRANJE ĆILIMA – dunjalučki prostor
Moje ruke same krenuše prema prostirci i jednim pokretom je razastriješe. Ćilim, šaren, zanosan, do maloprije ograničen ivicama, postade bezgranični prostor čiji se krajevi gube u svijetlom beskraju. Moj dunjalučki prostor koji sam gradila i ljubomorno čuvala od drugih, moj svijet, ležao je ispod mojih nogu, nikad ljepši i privlačniji…
SMOTAVANJE ĆILIMA – prestanak blagodeti i života
Samo što to pročitah, ugledah ispred sebe omanju ženu koja odjednom poče da mota ćilim koji je kao pokretna traka počeo izmicati ispod mojih nogu. Srce mi zadrhta od prevelikog straha, ali smogoh snage da je odgurnem i ona nestade kao da nikad nije ni postojala u mom vidokrugu.
GUSTO TKANJE ĆILIMA – dužina snivačevog života
Glasno othuknuh poslije straha koji mi je prethodni zapis donio. Uočih kako je osnova ćilima izuzetno gusta i čvrsta na dodir. Pomislih – kao što je moj život postojan, a ja nepokolebljiva i istrajna u svojim naumima.
OTET ĆILIM ILI IZGORIO NA VATRI – smrt ili sprečavanje puta na koji se planiralo
Opet se javi pređašnji strah i ja panično počeh da gledam oko sebe, a zatim se nekontrolisanim pokretima bacih na smotavanje ćilima, zaboravivši na značenje tog postupka opisano u jednom od ranije pročitanih tumačenja. Kada dođoh do kraja, i kada ostade samo jedan pedalj, tačno onoliko koliko je bilo dovoljno da moja stopala još uvijek budu na ćilimu, sve se zatrese, zaigra, a začu se tutanj sličan onom koji donose razorni zemljotresi.
***
Buđenje je bilo poput otrežnjenja posije velikog pijanstva – u sljepoočicama je pulsirao podmukli bol, a protekla noć je još uvijek lebdjela između tanke linije koja razdvaja stvarnost i san. Ali, sjećanja su se polako vraćala, izmamljena ranim zracima julskog sunca na licu. Prisjetila sam se magične večeri na malom trgu, odlaska na večeru, pića ispijenog na terasi kafića u jednoj uskoj ulici, ljudi koji su mi se obraćali i osmjehivali kao da se već dugo poznajemo. Umor sam osjetila tek onda kada je moja glava dodirnula veliki pernati jastuk u obližnjem pansionu sa nekoliko soba za izdavanje, u koji su me moji domaćini dopratili i smjestili.
Dani koji su uslijedili samo su bili nastavak te noći. Jedan od dvojice mladića koji su me dočekali bio je moj vodič kroz taj neobični svijet. Obrazovan i duhovit, pratio me svuda, i u njegovom prisustvu osjećala sam se opušteno, zadovoljno i nekako zaštićeno. Nisam željela ništa da propustim, niti da mi bilo šta promakne. Utisci su se slivali jedan za drugim, slagali i miješali, podstičući me da se ne zaustavljam.
Da bih upoznala proces izrade ćilima, morala sam da obiđem nekoliko porodica koje su pokušavale da sačuvaju tradiciju, a zatim su me poveli i u jednu radionicu, napravljenu u stilu starih tkaonica, gdje je nekoliko žena sjedjelo za razbojima. Za tu priliku one su obukle narodnu nošnju koja je svemu dodala posebnu dimenziju i draž. Njihove satenske dimije šuštale su i pokretale se u ritmu tkanja, i zajedno sa ćilimima različitih veličina i oblika pričale neku svoju priču, nenametljivo i tiho.
Vrijeme je prolazilo brže nego što sam željela, ali slika o običajima i kulturi jednog izuzetnog kraja dobijala je svoje konačne obrise. Sjedeći u pansionu, zagledana u kolut mirišljave pite prekrivene slojem žutog kajmaka koji se topio na rumenoj korici, spremna da utonem u još jedan užitak koji su mi kulinarski specijalteti ovih dana donijeli, razmišljala sam šta da napišem svom uredniku, kako da počnem reportažu zbog koje sam ovdje. I moje misli počeše da se odmotavaju, onako kako su dolazile, spontano i bez nekog posebnog reda.
***
Poštovani gospodine Smit,
Ovo je moja reportaža. Znam šta sad mislite, ali odavde ne može drugačije da se piše, ne može priča da se svede na proste činjenice, ne mogu boje da se odvoje, ni čula da se sputaju. Ovdje se diše, živi, traje… Ovdje sam došla avionom, a čini mi se da lebdim na šarenom tkanju nekog tajanstvenog zanosa, u „dunjaluku“ koji me opčinio svojom ljepotom (teško ćete moći prevesti ovu riječ, ali shvatite je kao sve one koje se prevode intuitivno i shvataju srcem).
Naknadno ću Vas obavijestiti o terminu svoga dolaska.
Srdačno Vaša,
Emili Sprajt
***
Odahnula sam gaseći laptop. Na radnom stolu koji su domaćini stavili ispod prozora kako bih na jutarnjoj svjetlosti mogla lakše da pišem, ugledah komadić papira, sličan onom na kojem su bila ispisana tumačenja snova. Zaklela bih se da ga prije par trenutaka nije bilo tu. I nije ga moglo biti, jer sam u sobi bila sama, a niko od sinoć nije ulazio. Činilo se da je ne samo sličan nego čak i otcijepljen, jer se vidjelo nekoliko redova koje sam već pročitala. Zadrhtah cijelim tijelom, ne od straha već više od znatiželje i iščekivanja. Jednim pogledom obuhvatih cijelu površinu hartije na kojoj je pisalo:
ODMOTAVANJE ĆILIMA NA POZNATOM MJESTU – novi dunjaluk se smiješi snivaču
Pogledah u stopala. Bila su na onom istom kraju ćilima na kojem se, u mom snu prije nekoliko noći, zaustavilo smotavanje. U tom trenutku začuh tiho kucanje na vratima i bez dvoumljenja potrčah da otvorim, jer je to bio dogovoreni znak kojim me Daris, moj pratilac po bihorskom kraju, svako jutro budio i pozivao u nove pohode po svijetu sačinjenom od paučine i sna. U pokretu, jednom nogom zakačih smotani ćilim i on se cijelom dužinom rasprostrije ispod mojih nogu, sve do samih vrata.
Ljerka Petković
