Kad sam nedavno posjetio NJegoševu rodnu kuću u NJegovim NJegušima, kraj Cetinja, ponovo sam se zapitao kakva je to božanska sila zakoračila u biće tog nenadmašnog pjesnika, mislioca i tajnovidca dok je, lišen današnjih pogodnosti koje nudi savremno doba, bez nekih velikih završenih škola, uspijevao, tako mlad, da iznjedri neprolazna djela kojima se čitavi svijet vjekovima divi. Pitao sam se šta je on to posebno osluškivao i slušao dok je tako složene filozofske iskre iz svoje umne glave pretakao na parčetu hartije. Pravog odgovora nijesam našo dok sam još jednom razgledao njegov rodni dom, koji je samo jena skromna građevina u odnosu na današnje velelepne zgrade rasute širom zemljinog šara.
Pravu odgonetku na ovo pitanje nijesu dali ni brojni filozovi i naučnici koji su izučavali NJegoševa djela, ali su se mnogi usaglašavali da je to što je Vladika Rade nosio u sebi bio veliki Božiji dar. I zasigurno je tako, jer nijedna sila ovoga svijeta do sada nije uspjela, a ubijeđen sam da neće ni u narednom periodu, da nadvlada i potre veličinu njegove izgovorene i napisane riječi, jer, kao i da i sam Svevišnji uređuje da ta riječ odzvanja vaseljenjom jače od svih vještačkih inteligencija i tvorevina koje digitalni svijet usađuje u naše živote.
Zato kada danas govorimo o NJegošu, ne govorimo samo o jednom neponovljivom pjesniku, nego o cijelom jednom tajanstvenom svijetu. Tim prije jer NJegoš nije samo tvorac „Gorskog vijenca“ i „Luče mikrokozme“ već umna gromada pred kojom ljudski rod često ostaje nijem. Ostaju nijemi i savremeni pisci, jer svaka nova riječ koju napišemo mora se probijati kroz sjenku NJegoševih djela. NJegove definicije samog života i smisla postijanja moraju u nama stvoriti i strahopoštovanje, jer je malo stvarlaca koji su na takav način ispostvaali unutrašnji duh i filozoviju života svog naroda.
Tim prije, jer se ovovremeni svijet sve više suočava sa riječima koje nemaju težini i koje se pretvaraju u brze poruke i površne misli za razliku od NJegoševih stihova koji ispostavljaju snagu jezika spremnog na molitvu, zakletvu, čovječnost i svjetlost. I dok se naši govore svode na površnost njegovi umjetnički domašaji su borba protiv tame i čovjekovog zatupljivanja darovima koji nemaju dodirnih tačaka sa Bižijim promislima.
Zato se i savremeni pisci pitaju kako pisati o čovjeku u svijetu koji je izgubio vjeru u uzvišeno, čovjeku koji stermi popularnošću koja je kratkoga daha.
A znamo da nas NJegoš uči da se veličina ne mjeri praznim aplauzima mase, već dubinom misli i snagom istine koju branimo, pa makar je svijet ne shvatao.
NJegoš nas i danas, bez obzira na našu čestu zastrašćenost lažnim veličinama, izaziva da mislimo dublje, da govorimo hrabrije, i da nikada ne zaboravimo da riječ ima svetost, ako je iskrena i pravedna.
Poslije svega čovjek se zapita šta to može ovovremeno biće da kaže što NJegoš nije rekao, dok nas je učio da vjerujemo i razumom zborimo? A onda se možemo zapitati može li čovjek da šuti i da se raduje neznanju i izopštavanju uma od strane onih koji mu podariše takoznave pametne ekrane, kao nagradu koja mu zatvora oči, kako ne bi gledao sagrešenja strašna namijenjena da zaboravimo i NJegoša i slova naša blagorodna.
Može li da zanijemi dok mu jezik rasijecaju i u čvorove zavezuju? Može li u kamen da se pretvori, dok mu riječi NJegoševe izknjižavaju iz rodoslova? Smije li da se dvoumi, kojim putem da krene, kad drugog puta sem NJegoševog nema? Mogu li mađije i čini, pune ruke i darovi slatki da mu zakletve pradjedovske iz pročelja protjeraju? Mogu li krpe skupe barjake da mu opogane i ognju predaju krvava platna? Može li kamenjem iz NJegoševih duhovnih temelja da gradi dom iz kojeg će mržnja i neznanje da stasavaju?
Znam da može, ako mu do obraza i razuma nije i ako vjeru izdajom nahrani. Znam da može, ako mudrost u prazne puške pretoči i utuli korijen duhovni. Znam da može, ako ga nije tamo gdje stanuju ljudi kadri da se prisjete NJegoševih stihova koji glase:
„Neka bude što biti ne može —
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.“
Ovi nas stihovi uče da u NJegošu ne tražimo samo uzor, nego i ogledalo. Jer u njegovim stihovima se i dalje ogleda naša nemoć, naše sumnje, naše čežnje za smislom. On kao da nas i danas pita znate li da riječ nosi odgovornost. On nas uči da pisanje nije bježanje od svijeta, nego putovanje kroz svijet sa uzvišenim govorom i da istina, ma kako teška bila, mora da se saopštava.
Nažalost, u našem društvu imamo mnoštvo onih kojima se duša koleba u tijelu misleći da bi NJegoša, jednim klikom na modernim uređajima trebalo iz knjiga iseliti. A, da bi čovjek, u zlim vaktovima, sačuvao i korijen i dušu mora da nauči da zbori, i sa samim sobom, i sa onima kojima do zbora nije. A oni znaveni su dužni da podučavaju i one neznavene koji neće da razumiju riječi iz Gorskog vijenca koje glase:
„Ne trebuje carstvo neljudima
Nako da se pred svijetom ruže.
Divlju pamet, a ćud otrovanu
Divlji vepar ima, a ne čovjek“.
A ove riječi, od NJegoša i Boga poslate osnova su da zažuborimo iskrenom molitvom, kako bi nas Svevišnji u razum uveo? A on to jedino može, pošto mi sami, izgleda, nijesmo kadri da nerazumu zatvorimo vrata. A kad nas on pozove, onako odlutale u duhovna prizemlja, kao mnogo puta, javi se nada da nam lijeka ima. Taj lijek se riječima NJegoševim priziva. Lijeka ima ako se odbranimo od samih sebe, uvjereni u snagu NJegoševih riječi iz Gorskog vijenca gdje kaže:
„Blago onom ko dovijeka živi,
imao se rašta i roditi“.
NJegoš nas uči da mladi ljudi danas, umjesto brzih i lakih zarada i maštanja o nekom prelagodnom životu, treba da traže istinu i uzvišenu svjetlost u sebi. Jer NJegoš u „Luči mikrokozma“ traži odgovor na pitanje:
Ko je čovjek između neba i zemlje?
A možda bi danas pitao:
Ko je čovjek između ekrana i tišine?
NJegoš treba da živi u svakom mladom čovjeku koji se bori da ostane svoj. U svakom učeniku i studentu koji ne pristaje na površnost, koji želi da misli, da sanja, da vjeruje u nešto više. Tim prije, jer je vrijeme za nama pokazalo da NJegoševa filozofska svetost i svjetlost ne zastarijevaju. NJegova svetost je vječa, za razliku od onih koji se, igrom slučaja, nađu na odrećenim pozicijma, zaslijepljeni prolaznim mandatima i zanosom da od njih svijet počinje i da njima pripada više od običnih smrtnika.
NJihova trenutna veličina zgasne čim ih vrijeme izmakne iz fotelje, dok na NJegoševu kamenu duhovnu stolicu ne može niko da sjedne sem njega, koji je sa krstom i perom u ruci, prikovan za naše sreće i nesreće, za naše radosti i tuge, za nas NJegove takve kakvi jesmo. A njegovi smo, iako to često nećemo da budemo, jer on se za sve nas moli podjednako, kao što se u svojim djelima molio da nam zemlja na slogu zamiriše.
Uz želju da nam NJgoševa ruka ne silazi sa ramena i da njegova riječ u nama učvršćuje krst pravednika, zahvaljujem se organizatorima što su me pozvali da u ovom hramu kulture govorim povodom ovog značajnog praznika posvećenog NJegošu, kao i svima vama što ste me saslušali.
Za kraj pročitaću vam jednu moju pjesmu koju sam nedavno napisao, a zove se Glasni se Vladiko Rade.
GLASNI SE VLADIKO RADE
Glasni se Vladiko Rade
Vidiš li šta ti rade
Ovi i oni na svetilišu
Predaju tvoju ištu
A Crna Gora crni
Vladiko Rade knjige nam vrni
Vrati nam Luče zublju
Ogrezle su nam ruke u krvlju
Glasni se Vladiko Rade
Čuješ li jauke iz Biljarde
Slušaš li strašne vriske
Što razbijaju dveri manastirske
I cijepaju hartije tvoje
Divljim slovima koja se roje
Pala je tama na pročelja
Pusta će ostati želja
Ako se ne glasneš Vladiko
Ostati neće niko
Da Gorske Vijence čuva
Od zlih vaktova i nauma
Lažni su Šćepani mali
Na tvoje riječi kidisali
Na naše zapise rodne
I krštenice narodne
Glasni se Vladiko Rade
Otkopaj umrle nade
Iskra Božanstvena ne svijetli više
Naši cari zakon pogaziše
Gore su nam prepune čemera
Pojede nas Kosovska večera
Glasni se Vladiko Rade
Grdna kletva na rod ti ostade.
