Gašenjem i rušenjem beranske ciglane, Crna Gora je izgubila jedan od rijetkih industrijskih kapaciteta na sjeveru zemlje, dok danas za uvoz opekarskih proizvoda izdvaja milione eura godišnje. Država je na gubitku i zbog toga što su ostale neiskorišćene domaće rezerve opekarske gline, kao i mogućnost da se razvije kompletan proizvodni lanac – od sirovine do gotovog proizvoda.
Priča o beranskoj ciglani jedan je od ilustrativnijih primjera posljedica tranzicije i privatizacije industrijskih preduzeća u Crnoj Gori. Fabrika, koja je nekada proizvodila građevinski materijal za domaće tržište i zapošljavala desetine radnika, danas više ne postoji. Njeni objekti su porušeni, proizvodnja je ugašena, a Crna Gora je ostala bez domaćeg proizvođača opekarskih proizvoda.
Fabrika opekarskih proizvoda u Beranama je prije privatizacije zapošljavala oko 60 radnika. Privatizovana je sredinom 2006. godine, nakon čega je proizvodnja obustavljena, a pogoni su srušeni.
Prema dokumentima u koje su bivši radnici imali uvid, vrijednost fabrike procjenjivana je na oko 1,5 miliona eura, dok je prodata za približno 220.000 –235.000 eura. Proizvodnja je bez ikakvih posljedica ugašena i pored toga što je investicioni plan predviđao nastavak rada i modernizaciju kompanije.
Ekonomske posljedice gašenja fabrike ne završavaju se gubitkom radnih mjesta u siromašnim Beranama, jer je sa državnog aspekta još teži ishod to što Crna Gora više nema značajnog domaćeg proizvođača opekarskih proizvoda, pa se potrebe građevinske industrije uglavnom zadovoljavaju iz uvoza.
Prema dostupnim trgovinskim podacima, samo je uvoz građevinske opeke u 2024. godini iznosio oko 10,2 miliona američkih dolara. U 2023. godini taj uvoz bio je oko 11 miliona dolara, dok je 2022. iznosio približno 8,2 miliona dolara.
Najveći dobavljači bili su Albanija, Bosna i Hercegovina i Srbija. Samo u 2024. godini iz Albanije je uvezeno oko 3,9 miliona dolara građevinske opeke, iz Bosne i Hercegovine oko 3,6 miliona, a iz Srbije oko 1,4 miliona dolara.
Ako se, pored građevinske opeke, posmatraju i druge kategorije keramičkih građevinskih proizvoda, uključujući crijep i srodne proizvode, vrijednost uvoza dodatno raste. To znači da se danas značajan dio novca koji se troši na građevinski materijal odliva van Crne Gore – novac koji bi se, makar djelimično, mogao zadržavati u domaćoj privredi kroz proizvodnju, plate, poreze, transport, održavanje, energiju i poslovanje domaćih dobavljača.
Paradoksalna je i činjenica da Crna Gora nije bez sirovinske osnove za proizvodnju opekarskih proizvoda. Na području Berana postoje nalazišta opekarske gline, između ostalog u Budimlji, Jasikovcu i Polici. Prema dostupnim podacima, procijenjene rezerve na tim lokalitetima mjere se milionima kubnih metara.
Uprkos tome što postoji potencijal da se domaća sirovina koristi za proizvodnju građevinskog materijala, ne postoji fabrika koja bi tu sirovinu pretvorila u proizvod sa dodatom vrijednošću.
Tako je, kažu ekonomski analitičari, Crna Gora gašenjem ciglane u Beranama izgubila ne samo fabriku, već cijeli lanac vrijednosti – od eksploatacije gline, preko prerade i proizvodnje, do transporta, prodaje i zapošljavanja.
Kolika je stvarna šteta, nije moguće dati precizan podatak bez detaljne ekonomske studije, ali se ipak može napraviti ilustrativna računica.
Ako bi domaća proizvodnja zamijenila samo polovinu današnjeg uvoza građevinske opeke, riječ bi bila o nekoliko miliona eura godišnje proizvodnje koja bi ostajala u Crnoj Gori. Ako bi takav efekat trajao više od decenije, kumulativna vrijednost izgubljene domaće proizvodnje mjerila bi se desetinama, a potencijalno i stotinama miliona eura.
Da je fabrika modernizovana i nastavila da radi, kako je to bilo predviđeno privatizacionim planom, pitanje je koliki bi danas bio njen kapacitet i tržišni udio. Crna Gora ima sve razvijenije građevinsko tržište. Ima višemilionski godišnji uvoz opekarskih proizvoda. Ima potencijalne domaće sirovinske resurse. Ima potrebu za novim radnim mjestima na sjeveru. Ipak, nema fabriku koja bi dio tog tržišta snabdijevala iz domaće proizvodnje.
Zato se pitanje beranske ciglane ne može svesti samo na pitanje šta se dogodilo jednom preduzeću tokom tranzicije, već koliko je Crna Gora izgubila gašenjem proizvodnje koju danas ponovo mora da nadoknađuje uvozom?
Ako se uzmu u obzir izgubljena radna mjesta, neostvareni poreski prihodi, poslovanje domaćih dobavljača, neiskorišćena glina i višemilionski godišnji odlazak novca za uvoz, beranska ciglana predstavlja primjer kako se odluka donesena prije dvije decenije može osjećati i danas.
Ostaje na kraju svega pitanje ne samo koliko je izgubljeno, već da li Crna Gora može ponovo da iskoristi sopstvenu sirovinu, znanje i tržište i da od uvoznika ponovo postane proizvođač opekarskih proizvoda.
Tufik Softić
