Plaža mog djetinjstva, kod mosta na Talumu, ni po čemu nije zaostajala za gradskom. Kakvo more i kakvi bakrači! Lim je za nas na ljetnjem žaropeku bio sve. Jedva smo čekali novi dan, pa sa komad hljeba i nešto pride, trk na plažu. Znali smo, ponekad, da ne idemo kući do kasno.Više bosi i gladni, ali srećni. Toliko smo bili uporni samo da naučimo da plivamo, i pritom se mnogo puta nagutali Lima. Često bi „trknuli“ do voćnjaka na Jasikovcu i krišom nabrali još nezrele šljive, jabuke….sve dok nas, uz psovke, ne bi pojurio čuvar. Imali smo i svoja karakteristična imena kao Div, Šamo, Pajo, Pikljo, Nesvijest, Čiko, Trsa….
Centar naše plaže bila je stopa od mosta sa koje su oni odvažniji skakali, ispod koje je Lim imao i dubinu i širinu. Nekoliko metara prije mosta Lim je pravio brzake niz koje bi se puštali, na dušeku ili šlaufu ko ih je imao. Dolazili su na našu plažu i iz obližnjih naselja i sela, Beransela, Budimlje, Harema…i često hrabriji momci iz grada da se oprobaju u skokovima. Ali, samo je jedan skok, čuvena lasta, ostao za nezaborav. Prvi, valjda i jedini, koji je izveo lastu sa 11 metara visokog mosta na Talumu, bio je pokojni Ahmo Čoković, za nas na Talumu zvani Čantro. Po mnogo čemu, uvijek onom dobrom, Ahma pamte mnogi. Momak stasit, lijep, hrabar, ženski srcolomac i nadasve veliki i nesebični humanista. Uvijek spreman da zaštiti slabije. Nikada se nije kanio da bolesnome da krv. Kao majstor, sa svojom grupom, bezbroj puta na mobu je zidao kuće. Volio je druženja i ljude oko sebe. Ali njegov skok, lasta koju je jedino izvodio, imao je poseban ritual. Tačno oko dva sata, kada se kolone radnika iz preduzeća sa Rudeša, što pješke što biciklima vraćaju sa posla, Čantro bi preskočio ogradu mosta, stao, odmjerio oko sebe, potom mjesto u koje će poletjeti i onda se raširenih ruku, kao lasta izvio u nezaborav.
Sada, plaže mog djetinjstva više nema. Ni Lim više nije isti, ni djetinjstva, ni nestašluci, ni uzori, ni…. Nažalost, prolaznost svega je neminovna, ali i sjećanje da se ne zaboravi.
Raško Ličina
