Piše: Marko Radojević, profesor istorije
Ima tome već nekoliko godina, subota ujutru, prva kafa u Ivangradu i naravno novine. Listam po staroj navici od poslednje strane, prvo sport, pa vijesti iz kulture, preskačem čitulje i na sredini dio koji nakon sporta najviše i volim – kolumne. Ovoga puta samo dvije, a jedna svojom dužinom zauzima gotovo cijeli taj prostor namijenjen za iznošenje stavova, iskustava, zapažanja. Naziv kolumne: Zapisi sa Ušća, u potpisu Dragoslav Dedović po zanimanju urednik Dojče Velea za jugoistočnu Evropu. Prva pomisao sluteći po zanimanju autora bila je da se radi o nekoj iscrpnoj, a dosadnoj političkoj analizi pa sam čitanje preskočio. No, posle svega par minuta vratio sam se na tekst i otkrio jedan potpuno novi svijet, jednu potpuno novu stranu kolumni, otkrio svijet Dedovića i od tada pa sve do danas isčekujem svaku subotu pomalo i nestrpljivo da zavirim u taj neobični svijet tog još neobičnijeg čovjeka. Ta prva kolumna koju sam čitao bila je o Leskovcu, leskovačkim kafanama, kuhinji, vinu… i to je ono što me je kod Dedovića fasciniralo, a fascinira i danas, da u malim mjestima takoreći kasabama nađe nešto lijepo, nešto vrijedno pažnje, nešto vrijedno za podijeliti sa drugima. Ono ružno je uvijek lako naći. U nedeljama, pa i godinama, koje su uslijedile ređali su se tako opisi gradova i varoši širom bivše Jugoslavije od Kalesije do Vlasotinaca ali i opisi evropskih velegrada tako upečatljivi, tako slikoviti da sam ne jednom poželio da Dragoslava Dedovića ugostim u Beranama i da njegov doživljaj mog grada jedne subote čitam uz kafu u Ivangradu.Erudita, gastronom, roker, pjesnik i književnik, novinar, boem, ljubitelj piva nijednu činjenicu i nijedan detalj nije prepuštao slučaju, a često je svoje pisanje obogaćivao biografskim doživljajima iz djetinjstva, studijskih i emigrantskih dana. Prilično lako se tako prati njegov život od rođenja u Zemunu, selidbe u Bosnu u Kalesiju, odrastanje sa majkom i sestrom, osnivanje prvog rok benda u Kalesiji, odlazak na studije prvo u Sarajevo pa potom u Beograd, druženja sa boemima, pjesnicima, glumcima i rediteljima, objavljivanje prvih pjesama i priča pa sve do odlaska u Njemačku početkom rata u Bosni. Opisi tog puta od Kalesije, preko Tuzle do Beograda pa sve do Kelna sa svega nekoliko maraka u džepu predstavljaju možda i najuzbudljivije njegove zapise, pisane su nastavcima a svaki sam oduševljeno čitao supruzi po nekoliko puta dijeleći sa njom i prenoseći na nju to moje čitalačko uzbuđenje. U Njemačkoj novi život i novi početak. Novinar, pjesnik, intelektualac, erudita počinje kao perač čaša po pivnicama u Kelnu, a završava kao što rekoh kao urednik globalne medijske kuće. I baš taj trnoviti put, način na koji je pređen kod mene je samo pojačavao osjećaj poštovanja prema Dragoslavu Dedoviću. U gotovo svim njegovim zapisima pominje sa neskrivenim oduševljenjem majku. Mara Dedović, samohrana majka, učiteljica u Kalesiji i drugim bosanskim znanim i neznanim mjestima nesumnjivo je uticala i oblikovala Dedovićev stvaralački put. Njoj je posvetio neke od najljepših zapisa kao i pjesmu “Švajcarski voz” koja po motivima i stilu podsjeća na Jesenjina i njegovu pjesmu “Pismo materi.” Ta žena, ćerka jugoslovenskog kraljevskog oficira i majke Zagrepčanke ostala je siroče u toku Drugog svjetskog rata, odrasla u domovima za ratnu siročad, školovala se u Učiteljskoj školi vidjela je mnogo muke dok je sina i kćer izvela na pravi put. Prostom internet pretragom o njoj se može saznati i to da je bila najrevnosniji čitalac tuzlanske i kalesijske biblioteke kao i to da je njoj Srpkinji, pravoslavki, ćerki kraljevskog oficira na sahrani u Tuzli, na grobu, lokalni imam očitao fatihu. Za razliku od majke zapisi o ocu kod Dedovića su rijetki i fragmentalni te sam zaključio da je otac Dragoslava Dedovića umro vjerovatno u njegovom ranom djetinjstvu. No, onda u jednom njegovom zapisu sa ušća navodi da je oca prvi put od djetinjstva vidio dvadeset godina pošto je otišao i da ga je našao, pazi sad, u jednom selu na 1100 metara iznad Lima. Tu se lampica upalila i to ne toliko radi njegovog oca već zbog toga da moj omiljeni savremeni kolumnista i pisac ima veze sa mojim zavičajem, a pod mojim zavičajem smatram cijeli kraj od Berana do Murina. I onda kao po nekom algoritmu otkrivali su se nove pojedinosti i detalji koji su potvrđivali vezu Dedovića sa Polimljem i Beranama. Prvi je bio da je Dedovićev cimer u Beogradu bio potonji beranski novinar i urednik Radio Berana Tufik Softić. Potom je kao jednog od onih koji su mu se našli i pomogli da ode u Nejmačku imenovao takođe jednog Beranaca. A u pretposlednjoj kolumni otkriva i njegovo zavičajno selo, očevinu i ime oca.Gračanica, Grudice, Vukman Dedović.Mala je ovo sredina, mali kraj, svako poznaje svakoga i o svakome zna dosta. Kolumnu o očevini sam tako poslao jednom prijatelju rodom iz Gračanice, iz Grudica, sa namjerom da ga obradujem tim zapisom o njegovom rodnom kraju, a on mi je uzvratio pričom o komšiji Vukmanu Dedoviću. Vukman Dedović bio je činovnik u Bosni, koji se potom vratio u Gračanicu iznad Lima, imao je nadimak Žućo, bio je cijenjen i poštovan u cijelom tom kraju Gornjih Vasojevića, bio priznati erudita, intelekualac, jedan od najnačitanijih ljudi u Polimlju i uz to retoričar, orator, govornik na sahranama, a to je vještina koja se u ovom dijelu kosmosa prilično cijeni. Od samog Dragolsava Dedovića možemo saznati da je njegov otac u mladosti je bio ljevičar, đak Gimnazije u Beranama, pokretač ustanka u Vasojevićima, a potom logoraš Mathauzenu u Njemačkoj. Sve ovo su razlozi više da sebi zadam misiju da Dragoslav Dedović svoje književno veče ima i u Beranama i to baš u Gimnaziji, u onoj školi koju je pohađao njegov otac. Razlozi zbog koje je došlo do razlaza u porodici Dedović su vjerovatno suviše intimni da bi o njima pisac zapisa sa ušća pisao i govorio ali za kraj jedan zanimljivi detalj i jedna zanimljiva pjesma.Već uspješan čovjek u Kelnu, Dedović je pročitao u štampi da je u Danskoj neki mladić ukrao iz mrtvačnice tijelo svoga oca i na motoru ga vozio danskim drumovima odajući mu tako posthumno počast i ispunjavajući datu riječ. Tada je i sam Dedović napisao pjesmu posvećenu ocu, pjesmu u kojoj žali što on sa svojim ocem neće jezditi njemačkim drumovima, da tu zemlju vidi i sa druge strane žice pošto ju je vidio samo jednom iz logora. Pjesmu je nazvao: Kavasaki za Vukmana Dedovića: Bio si prazna stolica, krupna majčina suza što bućne u vruću supu i tako dvadeset godina dok te ne pronađoh na nekoj crnogorskoj čuki: otac!Tronožno biće sa žućkastim okrnjcima u osmijehu i sestrinim očima. Pjesništvo je dabome posljednja privatna magija sa kraja milenija tehnika za pretvaranje bajatih novina u porodične stihove što blješte poput japanskih mašina.Uzjaši iza tužnog dječaka matori kauboju da ti pokažem kako zemlju iza žice magistralom sa sjevera zastire noć.
