Piše Tufik Softić
Kada mi je ćerka kazala da ide za Podgoricu na koncert “Zabranjenog pušenja”, nekako mi se samo od sebe otrglo pitanje – kojeg? Pogledala me je malo zbunjeno, a ja sam pokušao da pojasnim pa sam dodao – ko pjeva, Sejo ili Nele? U trenutku sam shvatio da pitam nepotrebno i suvišno. Današnje mlade generacije uživaju u svirci bez predrasuda i suvišnih objašnjenja. Tako i treba.
U vrijeme formiranja “Zabranjenog pušenja” na talasu “Novog primitivizma” (New Primitives), bio sam student u Sarajevu i niko nije razmišljao o tome kako je pravo ime dr Neleta Karajlića (Nenad Janković) i da je pravoslavac, ili Seja Seksona (Davor Sučić) koji je katolik. Ili kako se stvarno zove Fu-Do (Zenit Đozić) i da je musliman, Elvis J. Kurtović (Mirko Srdić), pravoslavac, i ostali iz te postave sa smiješnim nadimcima.
Jedino se nekako za Đura znalo da je Branko Đurić. Malo ko i danas zna kako je Mirko Srdić dao naziv svom bendu, odnosno da je u njegovom komšiluku živio izvjesni Jasmin Kurtović koji je dobio sina i dao mu ime Elvis, po Elvisu Prisliju, zato što je volio rokenrol. Bez razmišljanja je Mirko bendu dao ime “Elvis J. (Jasmina) Kurtović” i sam sebi nadjenuo to ime.
Jednostavno smo se prepuštali dobrom i zdravom humoru i novom zvuku koji nas je lagano osvajao. Pored “Zabranjenog pušenja” i Elvisa Dži Kurtovića, pokret su u startu činili još “Plavi orkestar” i “Crvana jabuka”.
Ne samo da nas je taj zvuk osvajao, nego i muzički formirao, tako da se u mom autu i sada najviše sluša novotalasna muzika osamdesetih sa prostora SFRJ. Upravo tu se nekako i ćerka, u jednom periodu kada smo često putovali, “zarazila” tim zvukom i danas obožava pabove i svirke uživo, a koncerte, kao što je ovaj na Zabjelu, ne propušta.
Nisam ni ja u njenim godinama popuštao ni jedan značajniji koncert u Sarajevu i kasnije u Beogradu, ali me je sarajevski zvuk definitivno više emotivno osvojio. Vjerovatno i zbog toga što su članovi bendova, koji su se na talasu Novog primitivizma u Sarajevu rađali početkom osamdesetih kao pečurke poslije kiše, svi bili negdje moje generacijske dobi.
Prisjećam se da je pjevač i jedan od osnivača Crvene jabuke, Dražen Ričl – Zijo, studirao žurnalistiku, generaciju iza ili ispred mene. Tada je to bio jedan od najelitnijih studija društvenih nauka i bilo je mnogo djece iz uglednih sarajavskih porodica. Naravno da mi je duboko ostao u sjećanju i muk koji je zavladao na vijest da je Zijo poginuo u saobraćajnoj nesreći, zajedno sa basistom Aljošom.
Nesreća se dogodila u Jablanici, u septembu 1986. godine, na putu za Mostar, gdje je trebalo da održe koncert. U trenutku se vjerovalo da njegov magični glas, kojeg se prisjećamo kroz pjesmu “Sa tvojih usana”, nezamjenjiv, ali je gitarista Dražen Žerić Žera brzo uspio da popuni i tu vokalnu prazninu, i bend je opstao kao jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih muzičkih ikona do današnjih dana, možda i sa najviše pjesama posvećenih tom gradu.
Negdje sam ranije pisao kako nas je Nele u nedostatku takvog glasa kao sto je bio Zijin, kao sto je i danas Žerin ili Dinov, pokušavao pridobiti raznim skečevima na pozornici, skakanjem sa molerskih stuba i sl., ali je i njegov nekako promukli glas ubrzo postao prepoznatljiv, i zahvaljujući najviše takozvanom nusproduktu novog primitivizma, “Tip listi nadrealista”, podigao “Zabranjeno pušenje” u muzičke visine sa kojih nikada nije sišlo. Njihove pjesme su uglavnom bile, zapravo, ispjevane priče o lokalnim sarajevskim junacima sa ulice.
Za one koji manje poznaju taj period sarajevske kulturne i muzičke scene, valja reći da “Top liste nadrealista” teško da bi bilo bez našeg Nikšićanina, već tada izvanrednog radijskog novinara, Bora Kontića. Boro se u surovoj socijalističkoj cenzuri izborio da im u okviru svoje emisije “Primus”, koja je emitovana subotom, prepusti stidio na petnaest minuta.
Tih petnaest minuta u “Primusu” postalo je vrlo brzo nešto što hiljade mladih nestrpljivo čeka, i zbog čega su se i vikendom navijali satovi da se slucajno “Primus” ne prespava. Pomogao Boro njima, pomogli oni Boru da mu emisija ostane za anale radijskog novinarstva, ali i da Radio Sarajevo bude tog dana najslušanija stanica u SFRJ.
Teško je sve ispričati u jednoj kolumni. Možda današnjim generacijama nije lako ni shvatiti. Trebalo je to proživjeti i sasvim sam siguran da su mnogi koji su tada studirali u Sarajevu, još uvijek emotivno ranjivi na pjesme “Zabranjenog pušenja” -“Djevojčice kojima miriše koža”, “Šeki is on the road agen”, “Zenica bluz”, “Fikreta”, “Pišonja i Žuga” (Predrag Žustrić Žuga i Jasmin Nišić Pišonja), “Guzonjin sin”… Autor najvećeg broja tih pjesama je Sejo Sekson, a Nele ih je učinio prepoznatljivim svojim načinom izvođenja.
Osjetio sam u trenutku da ćerka na pitanje – koje “Zabranjeno pušenje”, očekuje objašnjenje. Uzdržao sam se od toga. Teško bi mi bilo nekom tako mladom objasniti kako je, zapravo, počeo rat i kako su se i zašto razišli Nele i Sejo. Kako je Sejo nedavno zabranio Neletu da na koncertima izvodi pjesme čiji je on autor. S mučninom u stomaku pratim ovih dana novinsku polemiku izmedju njih dvojice. Kao da nije izliveno dosta žuči i krvi u ratovima devedesetih.
Dr Nele Karajlić je, ipak, najavio da na koncertu u Zagrebu neće pjevati Sejove pjesme. Taj koncert, koji je prekosjutra trebalo da bude održan, na kraju je otkazan, “iz tehničkih razloga”. Ima on dosta i svojih pjesama, ali nikada više to neće biti to. Nekako neukusno i groteskno zvuči kada Nele u nekoj zabavnjačkoj emisiji grand produkcije pokušava zapaljivo da otpjeva “Nedelja kad je otišo Hase”, bez obzira na aluzije vezane za tu pjesmu.
Sa druge strane, lijepo, čak bi se moglo reći da fantastično zvuči “Ibro dirka” u novom aranžmanu, sa Sejom uživo iz Skenderije, ali nije realno misliti da se ništa nije promijenilo i da se ta pjesma doživljava isto kao nekada.
Bilo je to drugačije i bezbrižno vrijeme, da su meni danas drage čak i one batine koje sam dobio ispred nekadašnjeg Kafea “Rok”, u onoj malenoj ulici koja je vodila sa Baščaršije do Vijećnice. Skočila gomila jalije na mog kolegu i mene. Oborili nas na beton, i biju li nogama, biju. Zašto? ‘nako, što bi rekli Bosanci. Nisu im se sviđale naše frizure. Baš kao iz “Top liste nadrealista”.
Kako da to prepričam djetetu? Ili ono kada je ista jalija zaustavila Dragana Dedovića i mene ispred Sarajke.
Vid’ hašišara, puši na ulici, gasi cigaru, gasi cigaru, govori jedan. Dragan zbunjeno baca cigaru, a jalijaš nastavlja – šta radiš to bolan, bacaš cigaru na ulicu? Podigni to, podigni to. Dragan podiže opušak. Tako raja, tako. Aj’ sad, razguli. I mi odosmo srećni što smo ovog puta prošli bez čupanja za uši i kosu, i bez batina.
Uvijek nam je naša mladost nekako dugačija nego mladost naše djece. Ćerka je zrela, magistrant, možda bi voljela nešto o tome da čuje, ali ne želim da je time opterećujem. Uostalom, eto osnovnih podataka na Vikipediji i snimaka na jutjubu, koga god da interesuje, može da pretražuje, čita i sluša danima.
Po snimcima sa koncerta na Zabjelu vidio sam da je svirao Sejov bend. Ali, svejedno, da mi je ćerka kazala, Sejo ili Nele, moja odgovor bi bio isti – obavezno idi! Uživaj u dobroj svirci.
Srećan sam da se pjesme iz moje mladosti, koje su preživjele najteže vrijeme i koje će nadživjeti i Seja i Neleta, slušaju i danas među mladima. Da ih sluša i moja ćerka. Možda ih ne može doživjeti na izvorni način, ali svejedno.
Kako god se završio Sejov i Neletov sukob, ja ću se i jednog i drugog najradije sjećati iz vremena kada su zajedno pjevali “Selena, vrati se Selena, čuješ li urlik tigrova ispod tvoga prozora, u Fuada Midžića”. U toj poznatoj sarajevskoj ulici obojica su živjeli, u istoj zgradi, broj 19, gdje su još kao maloljetni počeli da vježbaju svirku, maltretiraju komšiluk, i odatle su zajedno krenuli u osvajanje sarajevske i jugoslavenske muzičke scene.
Već tada su osnovali “Pseudo blues band” koji je prerastao u “Zabranjeno pušenje”, a samo prvi album, “Das ist Walter” prodali su u sto hiljada primjeraka.
“Zabranjeno pušenje”, Seja i Neleta, ja tako doživljavam, a drugima bih radije prepustio da tumače sve ono što je uslijedilo i što je ovih dana kulminiralo u njihovom neslaganju. To je već priča o raspadu Jugoslavije, a to me čini neveselim.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG
