Piše: Darko Jovović
Ako se zaviri u različite zapise iz nekih minulih vremena i oslušne govor pradjedovski, lako se može uočiti da se nekada u Crnoj Gori najviše držalo do riječi, a samim tim i do etičkih vrijednosti. Riječ je bila svetinja, mjera za obraz, etička identifikacija kolektiva, plemena, ali i svake individue ponaosob. Riječi su se birale, znajući da su one najmoćnije oružje i obrazac za moralne i uzvišene norme, ali i mehanizam za poniženje i prezir. Riječima se čuvao i branio čovjek, izražavala se njegova veličina, njima su se hranila pokoljenja i blažile rane, uz uvjerenje da su iskreno nasložena slova, koja jezik ispostavlja na pozornicama života, najbolji lijek za sve boljke svojstvene ljudskom rodu.
Riječ je bila mjera života i glavna odrednica pri svim važnim odlukama. Sa njom se sudilo i presuđivalo, nagrađivalo i kažnjavalo. Ona je utvrđivala red veličina. Riječ je bila zakletva, testament za vijek vjekova. Riječima se vjerovalo, njima se opraštalo, dočekivalo i ispraćalo. I ništa kao riječ nije moglo da osnaži, da da krila, da okrijepi nejake i očeliči velike. Ali, ništa kao riječ nije moglo ni da zaboli, unizi, da izazove nespokoj u duši i da sagne glavu do zemlje crne. A i znalo se šta i gdje neko može da izgovori, šta sve riječ nosi sa sobom i kakve posljedice ostavlja.
Međutim, u ovovremenom dobu, „nagrađenom“ izumima koji se internetom i elektronskim alatima zovu, većina se latila da kaže sve ono što jedan rječnik može da istrpi. A naš rječnik je toliko bogat različitim riječima da ga čovjek za cijeli život teško može prelistati.
Sada potomci nekadašnjih branitelja časti i ljudskog dostojanstva odjednom postadoše internet vitezovi, spremni da na društvenim mrežama, portalima i sajtovima svakome zalijepe etiketu kao svojevrsni izraz sopstvenog odgoja i vaspitanja. Ti digitalni kolosi, sakriveni iza internet tehnike, postali su toliko maštoviti u iznošenju određenih kvalifikacija da poslije njihovih riječi običan smrtnik ostaje bez riječi. NJemu je preostalo da ćuti i da očekuje nove izazove i užase, naoružane mržnjom, primitivizmom i slobodom prostačkog izražavanja, pred kojima etika u potpunosti gubi bitku.
U tom elektronskom pametovanju toliko smo se izvještili da jedni drugima, bez zadrške, kažemo sve i svašta, pa to već poprima obrise normalne komunikacije među ljudima. Potpuno je postalo nevažno koliko je neka riječ uvredljiva, koliko može da izazove mržnju, nanese neprijatnosti i povrijedi intimu. Važno je da prilijepljena etiketa bude što uočljivija i izazovnija za čitalačku publiku željnu komedije i cirkusa. Važno je da ta etiketa poprimi što više „lajkova“ i da predmet izvrgavanja ruglu – u ovom slučaju čovjek – bude što više „nagrađen“ dosjetkama zbog kojih su nekada, bez razmišljanja, odsijecane glave.
NJih očigledno ne zanima što etikete koje prišivaju gdje god stignu ostaju kao trajno svjedočanstvo o našem neukusu i tragizmu društva u kojem živimo. NJima nije važno da li laž dominira nad istinom. Važna je etiketa, i to najčešće politički obojena, kao potvrda važnosti onoga koji pribjegava duhovnom ruglu, ili bolje rečeno – sopstvenom primitivizmu. Tako, nažalost, ostaju oskrnavljena slova kao trag o nama izgubljenima u podjelama na društvenim mrežama i u duhovnim ponorima, u nepoštovanju čovjeka i amaneta onih kojima je riječ bila važnija od života.
Ja ću se ovdje fokusirati na pitanje kako nove tehnologije utiču na književnost i novinarstvo, s obzirom na to da se nekoliko decenija bavim ovim djelatnostima. Postaviću pitanje šta je tu dobro, a šta nije, te koliko je sam savremeni čovjek moćan da eliminiše ono što degradira njegov um u odnosu na pogodnosti koje savremeno doba pruža. Jer, i primijenjena etika implementira moralne principe na konkretne, stvarne probleme u društvu, a tu, zna se, spadaju upravo bioetika, poslovna etika i etika novih tehnologija.
Očigledno je da savremene tehnologije mijenjaju način našeg života i ponašanja, ali je evidentno i da otvaraju ozbiljne etičke probleme na kulturnoj i duhovnoj sceni, i to posebno u domenu koji donose vještačka inteligencija, biotehnologije, robotika i digitalni nadzor. Tu se, prije svega, javljaju unutrašnja previranja kod ljudskog bića, često nekadrog da zauzme čvrst stav o ispravnosti ili neispravnosti primjene novih tehnologija, kao i o sopstvenoj odgovornosti prilikom stvaranja određenog djela. Tu se stvara dilema da li čovjek – umjetnik, pisac, novinar – čini nešto na osnovu svog unutrašnjeg osjećaja ili, pritisnut određenim pogodnostima koje ispostavlja jedan klik na računaru, svjesno ili nesvjesno nudi produkte koji se knjiže kao njegovi, a zapravo su skup tuđih, vješto filtriranih misli.
Čini mi se da sve masovnija upotreba alata vještačke inteligencije stvara prostor u kojem pisci gube svoj autentični glas. Moramo znati da emocionalna dubina, specifičan lični stil i umjetnička nesavršenost čine dobru književnost, dok vještačka inteligencija nudi nešto sasvim drugo. Etika u književnosti nije samo puki recept za dobro ponašanje, već bi ona trebalo da nas uči da razumijemo složene životne izazove, da preispitujemo ljudski moral i da podstičemo empatiju. Etika nije tu da nudi obične šeme za pristojnost, kako to zna da uredi vještačka inteligencija, već da bismo razumjeli složenost ljudske prirode. Stiče se utisak da su savremene tehnologije tu da donose brze presude i zaključke, ne ostavljajući prostor da se raspravlja o složenostima života iz kojeg izviru etičke vrijednosti. Jer, velika književnost ulazi i u sive zone ljudskog ponašanja; ona prikazuje unutrašnje borbe likova koji su istovremeno i dobri i grešni, a iz tog previranja konzumenti različitih formi izražavanja treba da izvlače zaključke o samoj moralnosti. Suočavajući se sa ovim ili onim likovima u književnim djelima, mi proživljavamo njihove sudbine, ulazimo u tuđu obuću i razvijamo osjećaj ispravnosti koji primjenjujemo u životu.
Mislim da su savremene tehnologije postavile veliki upitnik pred stvaraoce, jer da bi književnost, ili umjetnost uopšte, bila etična, sam pisac mora imati etički odnos prema svom djelu. Postavlja se pitanje da li pisac smije da, zahvaljujući pogodnostima koje imamo, pristupa manipulaciji sopstvenog jezika i da li to odvodi do degradacije njegovih misli. Smatram da određeno ugađanje algoritmima ubija autentičnost i piščevu potrebu da se etički odredi prema svijetu koji ga okružuje.Poezija, kao najsuptilniji oblik književnosti koji počiva na ritmu, emociji i tišini između riječi, posebno je osjetljiva na negativne uticaje digitalnog doba. Za pjesnike i poeziju nove tehnologije predstavljaju specifičan paradoks. Tačno je da su te tehnologije – što je donekle svakako dobro – omogućile da stihovi stignu do većeg broja ljudi nego ikada prije, ali su istovremeno, upotrebom određenih vještačkih korekcija, mehanizovale poeziju i ugrozile njenu metaforičku dubinu.
Programi za vještačku inteligenciju mogu uspješno da reprodukuju rimu, pa čak i prefinjenu metričku obradu, ali zauzvrat dobijamo poeziju bez duše, lišenu istinskog ljudskog bola, ljubavi, patnje i sreće. Smatram da kada tehnologije preuzmu primat u poeziji, time dolazi do etičkog sunovrata ove umjetnosti. Poezija prestaje da bude produkt iskrenosti i sljedbenik unutrašnjeg nerva, a samim tim i etičnosti, kada je pod palicom razne spoljašnje kombinatorike. Uostalom, nijedna prevara nije moralna, a kada pjesnik koristi vještačku inteligenciju da generiše ili „dotjera“ stih kako bi on zvučao pametnije, on vrši etičku prevaru. Osnovna etička vrijednost poezije je autentičnost, jer čitalac vjeruje da stihovi izviru iz stvarnog ljudskog bića, a sve ono što mu se ponudi mimo te autorove autentičnosti predstavlja, zapravo, klasičnu podvalu. I što je veoma opasno za umjetnost, a samim tim i za poeziju, jeste pojava da se provjereni stvaraoci — koji se trude da u svojim djelima zadrže sopstvenu autentičnost — sve više, pritisnuti ovim pogodnostima o kojima govorimo, a moglo bi se reći i nepogodnostima, povlače u sebe i prestaju da stvaraju. Oni na taj način donekle izbjegavaju da daju prostor za nečiju pomisao o tome da li su u nekim novim djelima to stvarno oni ili neko drugi. Ujedno, oni odstupanjem od novih izazova žele da zadrže renome nad onim što su stvorili prije pojave novih tehnologija. Jer ponekad je možda i etički ne biti dio nečega što se kosi sa potrebom da se iznjedri i čuva sopstveni produkt, dok eventualno neka veća sila ili Svevišnji ne progovore i kažu da je za spas čovječanstva, društvu i civilizaciji potreban čovjek kao sljedbenik prirodnih zakonitosti i ljudskog uma.
Tačno je da su nove tehnologije i kroz medije donijele brzinu i veću dostupnost informacijama, ali su duboko ugrozile novinarsku etiku, objektivnost i povjerenje javnosti. Nove tehnologije negativno utiču na novinarstvo tako što su urušile tradicionalni poslovni model medija, ubrzale prenošenje informacija na uštrb tačnosti i omogućile masovno širenje dezinformacija. U digitalnom dobu mediji više ne žive od pretplate ili prodaje štampe, već od broja pregleda i tome slično. Ovo je dovelo do favorizovanja šokantnih, senzacionalističkih i često netačnih vijesti, dok ozbiljno, istraživačko novinarstvo gubi vidljivost i vrijednost. U tome se gubi osnovno novinarsko pravilo da se čuje i druga strana, a svjedok sam da je na medijskoj sceni u Crnoj Gori sve manje novinara, pa i onih školovanih, koji umiju da napišu kvalitetnu reportažu nastalu iz njihovog sopstvenog pera. Takođe, svjedoci smo da sve veći broj medijskih kuća koristi vještačku inteligenciju za pisanje rutinskih izvještaja. Ovo ne samo da smanjuje broj radnih mjesta za mlade novinare, već u potpunosti uklanja ljudsku empatiju, kontekst i etičko promišljanje iz novinskog teksta.
Sve ovo zajedno otvara mnoštvo pitanja pred kojima, prije svih, zdrava inteligencija treba da se odredi i stavi do znanja da se različite tehnologije moraju unapređivati, ali da je, ipak, etičnost osnov čovjekovog opstanka. Opstanka koji se ogleda kroz formiranje svijesti da se date sposobnosti, koje čovjek rođenjem ponese, moraju razvijati, nadograđivati i koristiti prilaganjem sopstvene žrtve, onako kako to Božiji i prirodni zakoni nalažu, a ne da budemo neko ko samo tasterom kreira sve ono što život čini životom. Ostajemo u nadi da će to shvatiti i čovjek, tvorac moćnih mašinerija, ili će ga neko ili nešto opomenuti da nije jači od same potrebe da čovjek ostane živ, jer nas i istorijska iskustva uče da je presuda nečijoj nekontrolisanoj moći, ili bolje reći surovosti, dolazila kad su se to upravo kreatori te moći najmanje nadali.
