Na vijest o smrti poznatog ljekara i humaniste dr Aleksandra – Saše Zonjića.
Piše: Miodrag – Mića Babović
Gde to nestaje čovek, šta ga zauvek ište…
Zapitao se i znameniti Mika Antić kad je otišao neko njemu drag i teško ponovljiv.
Jedan od takvih se ovih dana, na namolak proljeća, zaputio u zavičaj, u Andrijevicu, prerano i zauvijek.
Napustio nas je dr Aleksandar Zonjić za one na Vi. Za prijatelje iz varoši Šaša Božov. A za školske i drugove sa basketa jednostavno Zonjo.
Za svakoga se, kad mine, nađe lijepa riječ. Za Zonja je poteško naći one najbistrije i one riječi koje bi makar približno opisale tu bistru i nenametljivu ljudinu.
Išli smo zajedno u gimnaziju uoči zlosrećnih devedesetih. Iako nama nije predavao srpski zazirali smo od njegovog oca čuvenog profesora Boža Zonjića čini mi se i više nego od naših profesora.
Saša je to, kao i sve drugo što je imalo veze sa njim, drugarski znao da relaksira, učini jednostavnim i običnim.
Sretnemo se na hodniku u školi, ili u varoši sa velikim profesorom, a Saša onako drugarski otvoreno i neposredno, uz tapšanje po ramenu, pita oca kao najboljeg druga,
“Kako je Bojtane, šta ima”?
A ozbiljni profesor se samo osmjehne na nas i pita,
“Kako ste momci, učite li išta…”
A učili smo, Saša ponajbolje i bio je đak i po, kao da za profesora Boža nije ni čuo, ni on, ni oni kod kojih je bio đak, a kolege su njegovog oca.
Nikada se nije očešao o to što je sin čuvenog profesora.
Studije su nas razdvojile i rijetko smo se viđali, ali i iz daleke Bačke do mene je dopirao očekivani dobar glas o Saši Zonjiću.
Iako sam preko zajedničkih rođaka odmah saznao da se razbolio, nisam mogao zamisliti da takav lav može da ode i to u najboljim godinama. Nenamjerno me je za taj nemio rastanak prije mjesec pripremio poznati ugostitelj iz zavičaja Milić Bandović.
Krenuo u zavičaj i navratim kraj Kraljštice na jutarnji predah.
Priča Milić o stvarnosti Andrijevice sa svojim društvom za stolom. Bio je okrenut prema meni pa sam, iako se lično ne poznajemo, imao slobode da ga pitam.
“Znate li kako je Saša Zonjić”?
I prije nego sam izustio pitanje Milić odgovori sa upadljivom sjetom,
“Nikako! A bio je najbolji koga imamo”, reče Milić.
Neveselo klimnuh glavom, slažući se i sa ocjenom Zonja i sa skorim rastankom.
Pišu i govore ovih dana moj Zonjiću za tebe da si bio odličan doktor – ljekar. Ne sumnjam u to, bio si, rekoh već, đak i po, mogao si i umio to naučiti. Lijepo je to Zonjo, ali ja dobro znam da si ti bio još bolji doktor za čovječnost i dobrotu. A te se škole teže uče, od ovih esnafskih.
Ovo jednako kao i ja znaju tvoji i moji školski drugari iz gimnazijske generacije: Gordana, Branka, Ranka, Radmila, Ljubica, Dubravka, Sanja, Maja, Radovan, Rajo,Tanja, Olja, Nataša, Gorica, Snežana, Ljiljana, Dragana, Vesna, Danka, Zorica, Dragana, Violeta, Vera, Danijela, Rada.., još neko iz IV – 10, matura 1991.g.
I nema zbogom Zonjiću, ima samo doviđenja. I vežbaj gore basket, ravnica te je usporila, pomalo i ulijenila. Nećeš biti ni približno nadmoćan pod košem, kad se sretnemo, kao uoči devedesetih na poligonu kraj kasarne u Andrijevici. Na svega nekoliko koraka od tvog današnjeg počinka.
