Domaća radinost se u strateškom dokumentima crne gore I Opštine Berane pominje kao jedan od vidova koji može da donese znatne prihode lokalnom stanovništvu.
Tu se ubraja i proizvodnja odjevnih predmeta i drugih rukotvorina od vune. Međutim, zatvorene vunovlačarske radnje na sjeveru Crne Gore jasno posvjedočavaju da je vuna na ovom području, kao vrijedna sirovina u tekstilnoj proizvodnji, potpuno istisnuta iz upotrebe. Naime, već dugi niz godina vuna uglavnom završava na smetlištima, iako se zna da su nekada vrijedni domaćini od prodaje ove sirovine ubirali znatne prihode. To je potvrda da moderne tehnologije i jeftina uvozna roba potiskuju stare zanate i domaće proizvode. Među posljednjim vunovlačarskim radnjama koja je donedavno radila u Beranama bila je ona u vlasništvu porodice Vesković. No, i ona se, nakon nedavne smrti osamdesetogodišnjeg Milorada Miška Veskovića, preselila u prošlost. Da se ova djelatnost polako gasi, predvidio je i sam Vesković u izjavi koju je prije nekoliko godina dao za “Dan”.
Nestali redovi ispred vunovlačarskih radnji
Stariji Beranci se prisjećaju da su nekada, za razliku od današnjih vremena, ispred vunovlačarskih radnji bili veliki redovi.
– Sjećam se kad je narod u velikom broju iz svih naših sela donosio vunu da je uvlači i pripremi za izradu različitih odjevnih i drugih predmeta. Bilo je to vrijeme kad je vuna bila na cijeni i kad su skoro sve žene znale da predu i pletu. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, pojavom kineske i neke druge jeftine robe, došlo je do potpunog potiskivanja vune i njenih proizvoda. Zato se vuna danas tretira kao nešto potpuno nevažno. Svakako da to nije dobro, jer i ovo malo stočara što je ostalo gleda kako da se oslobodi vune – kaže Dujo Pešić.
– Vuna, koja u sebi sadrži i ljekovita svojstva, nekad je, za razliku od današnjih dana, predstavljala pravo bogatstvo. Sjećam se kad je naša vunovlačarska radnja, koja je stara preko osam decenija, radila u tri smjene, prerađujući dnevno i do 200 kilograma vune. Nažalost, kako su godine odmicale u Crnoj Gori došlo je do gašenja tekstilne proizvodnje, tako da je opala potražnja za ovom značajnom sirovinom. Takođe, na domaćem tržištu se pojavila jeftina uvozna roba koja je potisnula u stranu domaće vunene proizvode. Zato se danas i to malo vune što se ostriže uglavnom pali ili baca na smetlišta. Tako se i naše vunovlačarske mašine rijetko pokreću, jer se vuna sve manje koristi, zbog čega se i ovaj zanat polako gasi. Sigurno da će poslije mene vrata i ove vunovlačare biti zatvorena – naveo je tada Vesković.
D.J.
I stočari ukazuju da je šteta što država nije uradila ništa da, uz primjenu savremene tehnologije, sačuva domaće vrijednosti.
– Prosto nije bilo volje da se osmisle proizvodni pogoni gdje bi se od vune izrađivali kvalitetni proizvodi, koji su mogli da budu prepoznatljivi i na svjetskom tržištu. Ovako je ostalo da vuna svoje mjesto umjesto u proizvodnji pronalazi u kontejnerima za smeće. Kako vrijeme odmiče, čini se da je za neke pomake kada je adekvatno iskorišćavanje vune u pitanju kasno, jer je na ovom području sve manje onih koji pokazuju želju da drže ovce. O tome najbolje govore zatvorene vunovlačarske radnje koje su nekada bile tijesne da priprememe svu raspoloživu vunu za dalju prizvodnju – navode stočari iz beranskih sela.
Dodali su da više nema ni žena koje pribjegavaju izradi odjevnih i drugih predmeta od vune.
– Žene u našim selima su se nekad zalagale da ispletu što više džempera, prsluka, čarapa i drugih proizvoda od vune. Imali smo i dobre tkalje, koje su, između ostalog tkale unikatnu vunenu ćebad. Ti proizvodi su bili na cijeni. Sada, nažalost, više nema djevojaka i žena koje pokazuju volju da se bave ovim poslovima – zaključili su stočari.
izvor-dan
