Prema zvaničnim podacima koje je Vlada Crne Gore objavila još tokom 2024. godine, protiv države se vodi deset sudskih sporova koje su pokrenuli koncesionari malih hidroelektrana (mHE) zbog raskida ili prestanka koncesionih ugovora.
Većinom tužbi ne traži se samo povraćaj uloženih sredstava, već i izgubljena dobit za period trajanja koncesija, često za 20 do30 godina unaprijed, zbog čega ukupni zahtjevi dostižu desetine miliona eura.
Od tih 10 predmeta, 9 tužbi odnosi se na ugovore koje je Vlada jednostrano raskinula nakon promjene vlasti 2020 –2021. godine, dok se jedan predmet odnosi na spor oko ranijeg sporazumnog raskida ugovora (slučaj „Dekar-Hidro“).
U međuvremenu su počele da stižu prve prvostepene presude, pa je u predmetu BB Hidro sud dosudio dio stvarne štete, ali je odbio zahtjev za više od 1,4 miliona eura izgubljene dobiti. Ta presuda još nije bila pravosnažna u vrijeme objavljivanja.
Slučaj državljanina SAD porijeklom sa kosova Fljorina Krasnićija, čija advokatica Ana Kolarević traži oko 1,2 miliona eura navodne stvarne štete i oko 27 miliona eura izgubljene dobiti, čini ga jednim od finansijski najvećih sporova među ovih deset.
Na osnovu Vladinog dokumenta iz oktobra 2024. i kasnijih izvještaja, može se prilično precizno rekonstruisati lista sporova.
Država je navela da je podnijeto 10 tužbi za naknadu štete i izgubljene dobiti, koje se odnose na sljedeće vodotoke i projekte: Bukovica, Đurička, Komarača, Bistrica, Murinska, Ljeviška, Trepačka, Slatina, Reževića rijeka i Crnja.
Za sada javni tragovi ukazuju da sporovi nisu koncentrisani u rukama jedne poslovne grupe, već najmanje tri odvojena centra – Krasnići Triangle General Contractors , Plava Hydro Power, zatim Radunović – Đikanović, Industriaimport – Industriaimpex – Elektrotehna, i treći Maksimović – Gordijan – Mašović, Hydra MNE, Igma Energy.
Ilustracija (Foto: Pixabay.com)
Formalni partner sa jedan odsto Fljorina Krasnićija u Plava Hydro Power bio je Pavić Perović preko svoje firme Gradnja d.o.o. Bijelo Polje. U registrima se pojavljuje još jedno povezano društvo pod nazivom „Gradnja“, gdje je vlasnik upravo Gradnja d.o.o. Bijelo Polje, a direktor je Boris Perović.
U slučaju Florima Krasnićija taj jedan odsto je interesantan zbog toga što se kod projekata mHE u Crnoj Gori često dešavalo da strani investitor uzme lokalnog partnera sa malim udjelom (1–5%) zbog lokalne logistike, građevinskih radova, poznavanja administrativnih procedura, učešća na tenderima i realizaciji projekta.
Pošto je Gradnja građevinska firma iz Bijelog Polja, njen ulazak sa 1 odsto udjela djeluje više kao lokalno-partnerski aranžman nego kao finansijski investitor.
Još jedan od zanimljivih dokumenata koji se pojavio u vezi sa Bistricom je taj da je javno objavljeno da je iza Hydro Bistrice stajala grupa investitora među kojima su bili češki biznismen Tomaš Hajek, kao i Vuk Rajković i Željko Đuranović preko firme Sinergy.
Portal RTCG je više puta pisao o tome da poslovi izgradnje i gazdovanja malim hidroelektranama na sjeveru Crne Gore predstavljaju najlakšu dobit za vlasnike, dok lokalno stanovništvo na čijim teritorijama su male hidrolektrane izgrađene nema nikakve koristi.
Kada se radi o Gornjem Polimlju, osim Fljorina Krasnićija čija advokatica Ana Kolarević traži 28 miliona eura, nije zanemarljiv ni zahtjev grupacije kompanija oko Murinske rijeke, koji zbog raskida koncesija, povraćaja depozita i izgubljene dobiti zahtijevaju odštetu od oko devet miliona eura.
Ilustracija (Foto: arhiva )
Kako su koncesionari nakon raskida ugovora skoro svi su zatražili sudskim putem nadoknadu koja se naviše zasniva na njihovom zahtjevu za takozvanu “izgubljenu dobit”, mnogi smatraju da su ti predmeti koji se skoro neprimjetno i u tišini vode protiv države Crne Gore daleko ozbiljniji slučajevi od nekih medijski atraktivnih i prepoznatljivih, i da će zbog toga neko kad-tad morati da odgovara.
