Od osamsto pripadnika romske i egipćanske (RE) populacije, koliko ih po posljednjem popisu ima u Beranama, samo je sedam koji su doživjeli starosnu dob od šezdeset godina, ili tek nešto više, a objašnjenje za ovu mračnu statistiku nije lako naći.
Portal RTCG je nedavno pisao o tome da zbog teških uslova života i neadekvatne zdravstvene brige i zaštite, prije svega prevencije bolesti, u naselju Riversajd trenutno najstariji stanovnika ima tek 62 godine.
Izvršni direktor NVO Udruženje za podršku Roma i Egipćana Sultan Beća kazao je za naš portal da kada se pogleda starosna struktura ove zajednice, lako se može primijetiti ta činjenica koja izaziva veliku zabrinutost, odnosno da većinu čine djeca i mladi ljudi, dok je broj starijih osoba veoma mali.
“U naselju Talum danas žive svega četiri osobe starije životne dobi, a u naselju Riversajd samo tri – jedna žena i dva muškarca. Svi imaju oko 60 godina ili nešto više. Ljudi koji dožive duboku starost u našoj zajednici gotovo da ne postoje. Veoma je mali i broj osoba između 40 i 50 godina. To je činjenica koja nas već godinama tjera da se pitamo – zbog čega naši ljudi tako rijetko dožive starost”, rekao je Beća.
On je kazao da su prije tri godine kupili smo zemljište za romsko-egipćansko groblje koje je u funkciji pod polovine prošle godine, ali da nažalost, nisu slutili da će se groblje tako brzo uvećavati.
“Tokom prošle godine izgubili smo pet članova naše zajednice. Ove godine, do danas, izgubili smo još četiri. To znači da je za relativno kratko vrijeme devet porodica ostalo bez svojih najmilijih. Iza svakog od tih brojeva krije se jedan ljudski život, jedna porodica, nečiji otac, majka, brat, sestra, suprug ili prijatelj”, kazao je Beća.
Prema njegovim riječima posebno boli činjenica da među preminulima nisu bili samo ljudi duboke starosti.
“Jedan član naše zajednice imao je svega 35 godina. Juče smo na vječni počinak ispratili čovjeka koji je imao samo 59 godina. Kada neko ode u tim godinama, ne ostavlja samo prazno mjesto u porodici – ostavlja tugu koja se teško može opisati riječima”, priča izvršni direktor UZPRE.
On dodaje da svaka dženaza i svaka sahrana otvaraju isto pitanje – “zašto naši ljudi odlaze tako rano?”.
“Na to pitanje nije moguće dati jednostavan odgovor. Zdravlje čovjeka zavisi od mnogo različitih okolnosti koje se godinama međusobno prepliću. Na njega mogu uticati siromaštvo, nezaposlenost, loši stambeni uslovi, vlaga i buđ u domovima, poplave, zagađenje životne sredine, otežan pristup zdravstvenoj zaštiti, kasno otkrivanje bolesti, nedovoljni preventivni pregledi, hronične bolesti poput dijabetesa, bolesti srca i krvnih sudova, visokog krvnog pritiska i malignih oboljenja. Tu su i pušenje, dugotrajan stres, psihički pritisak, socijalna isključenost, kao i brojni drugi faktori koji mogu uticati na zdravlje i dužinu života”, smatra Beća.
On konstatuje da vjerovatno nijedan od ovih razloga sam po sebi ne može objasniti sve ono što se dešava, ali kada se više teških životnih okolnosti spoji, posljedice mogu biti ozbiljne, pa upravo zato o ovom pitanju treba govoriti otvoreno, odgovorno i sa puno pažnje.
“Ne govorim vam ovo da bih bilo koga optužio niti da bi tražio krivca. Govorim iz bola koji osjećamo svaki put kada ispratimo još jednog člana naše zajednice. Govorim iz želje da se više govori o zdravlju, prevenciji, redovnim pregledima i uslovima života, kako bi se sačuvao svaki ljudski život. Željeli bismo da u našim naseljima viđamo više sijedih glava. Da na klupama sjede djedovi i nane koji će pričati priče svojim unucima. Da djeca odrastaju uz svoje roditelje, a roditelji dočekaju starost okruženi porodicom. To bi trebalo da bude nešto sasvim normalno, a ne rijetkost”, kaže Beća.
Romsko egipćanskoj zajednici, naglašava, nisu potrebni sažaljenje ni prazne riječi, već je potrebna svijest da je ljudski život najveća vrijednost.
“Potrebno je da svako od nas više brine o svom zdravlju, da se bolest otkrije na vrijeme, da se više govori o prevenciji i da zajedno gradimo uslove u kojima će buduće generacije živjeti duže i zdravije”, rekao je Beća.
On se nada da će doći vrijeme kada će se mnogo češće pisati o uspjesima RE zajednice nego o biološkim odlascima.
“Nadam se da će doći vrijeme kada će biti sasvim uobičajeno da naši najstariji dočekaju sedamdesetu, osamdesetu i devedesetu godinu života, okruženi svojom djecom, unucima i praunucima. Jer nijedan narod i nijedna zajednica ne bi smjeli da se naviknu na to da prerano ispraćaju svoje najmilije”, kaže izvršni direktor Udruženja za podršku Roma i Egipćana.
Pored domicilnih Roma koji žive u naselju Donji Talum, najveći broj Egićana i Roma stigao je u Berane sa ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Pitanje smještaja pratilo ih je dugi niz godina. Živjeli su u barakama od drveta ili u šatorima.
Poslije mnogo problema i neljudske patnje, izgradnju novog naselja „Riversajd“, pored bivše fabrike „Polimka“, finansirala je Evropska agencija za rekonstrukciju, posredstvom njemačke humanitarne organizacije „Help“.
Sa trideset kuća, naselje je vremenom postalo pretijesno za sve novopridošle Egipćane i Rome, pa su se mnogi od njih nastanili pored domicilnih Roma u naselju Donji Talum. Tu je tek bijeda potpuno vidljiva i golim okom.
Zatim su se pojavili i problemi sa čestim poplavama i privremenim iseljavanjima, jer se naselje nalazi na samoj obali Lima, po čemu je i dobilo naziv Riversajd, i sada se radi na izmještanju naselja na drugu lokaciju.
„Od vremena kada smo tek došli ovdje, kada sam ja bio sasvim mali, danas možemo konstatovati da je iz godine u godinu bolja integracija RE populacije, posebno kada se radi o obrazovanju i da je Berane primjer dobre prakse u svakom pogledu, ali podaci o starosnoj dobi i skraćenoj životnoj granici je nešto što zabrinjava i o čemu treba otvoreno pričati“, zaključuje Beća.
Tufik Softić
