Piše: Darko Jovović
Prisjetih se vremena prošlih. Ni sam ne znam zašto? Možda zbog želje da uspomene nahranim slastima mladosti… A prisjetih se jedne uobičajne noći u tadašnjem Ivangradu. Bijaše to godina 1984. Kafić „VIDEO“. Ponoć. Djelimično pijan stojim za šankom. Taman postao punoljetan. Recitujem Jesenjinove stihove: “Ko sam? Šta sam?“ Gasi se muzika. Niko nije negodovao dok sam deklamovao poznate rime velikog ruskog pjesnika, pa ni oni koji su vječito bježali od knjige. Vjerovatno zbog ubjeđenja da je poezija lijek, taman koliko i vinjak. I to traje, što bi rekao pokojni novinar Strado Fatić, koji me uvjeravao da je Ivangrad centar svijeta, malo manje od vječnosti. Gazda Dace, u šali, kaže: “Ovaj mali je više nego lud, ali neka ga, neka recituje, možda stigne tamo gdje je zaputio”. Poslije toga svi se hvatamo za ruke i pjevamo JUGOSLAVIJA…Stariji od mene momci Stika, Dalton, Zoran, Mićo i neki drugi rođeni Beranci, željni ludila, prizivaju me da sjednem za njihov sto. Konobar Krsto podgrijava atmosferu vičući: „Nastavi da recituješ, ono „Izgorelog niko ne zapali“, a mi ćemo da te pratimo… “A onda opet Jesenjin, pa Vito, pa Majakovsi, pa Miljković, pa znani i neznani pjesnici. Iz svkaog ćoška dopiru zapovijedne riječi: „Piće za svu kafanu“. Mnoštvo Romea i Julija na tako malom prostoru. Pogledi prepuni ljubavi. Zanosi jači od života, drugarstvo čvršće od svake neodmjerene riječi. I tako do zore. A zora… To je bila zora, mnogo značajnija i veća od samog svitanja, jer je tadašnji Ivangrad bio pun duhovnosti, obzirnosti i ljudi kojima je materijalnog trebalo taman onoliko da životu ne bude previše tijesno. I sad me grije dah tog jutra koje me je učilo da idealizujem stvarnost, da odlazim u svijet snova, da vjerujem da smo svi sazdani od krvi i mesa, bez obzira na sve druge obzire. Zora u kojoj sam prikrivenim „osmicama“ koračao ka Gajovoj piceriji, misleći da svijet počiva na razumu i da rata više nikada biti neće. Zora koja me učila da u poeziji tražim spas, uzvišenost, razumijevanje za slabosti, jednakost za svakog čovjeka… Zora koja mi je stavljala da znanja da se ljudska veličina ogleda u običnosti, praštanju i poštovanju i sebe i drugih. Bile su to zore zidane emocijama iz kojih je kasnije nastala moja prva zbirka poezije pod nazivom „Što ne svratiš“. A to „Što ne svratiš“ je bio uobičajni zov na čašicu razgovora uz koju se ispostavlja čovječnost i potreba da jedni drugima budemo na usluzi i u volji i u nevolji. I bili smo oslonac za uzajamno poštovanje i ramena na kojima ni Jesenjinu nije bilo neugodno, jer je Ivangrad bio grad kulture, ljubavi, uljudnosti, bontona i lijepih manira. Grad u kom riječi podjele na ove i one nijesu stanovale u rječnicima života. Grad otvorenog srca u kom je bilo i mjesta i hljeba za sve bez obzira na vjeru, naciju, ubjeđenja, navike… Grad autoriteta u kom su oni na važnim pozicijama i oni dobrostojeći svima koji zdravo misle pružali šansu da im se približe.
I sada često prođem pored VIDEA i uvijek mi dočeka ogledalo sjećanja i razglednica jednog srećnog vremena. Nažalost, i pored velike želje, rijetko svratim u taj kultni prostor moje mladosti, a ni sam ne znam zašto. Kao da mi likovi sa kojima sam ispijao slasti nekadašnjih zanosa kažu: Žurka je završena, ovo je neki drugi svijet.
