Još od djetinjstva, pisana riječ za Darinku Račić je predstavljala više od školskih zadataka, to je njen način da izrazi sebe i poveže se sa svijetom.
“Počela sam od pismenih zadataka u osnovnoj školi, a zatim sam se posvetila književnosti, literaturi i stvaranju vlastitih tekstova. Vremenom je to postao moj način da se izrazim, da se povežem sa sobom i da razumijem svijet oko sebe,” kaže ova mlada autorka, koja je već ostvarila brojne uspjehe.
Za nju, pisanje nije samo hobi, to je prostor u kojem se osjeća slobodnom.
“Pisanje je moj prostor slobode. To je za mene način da misli koje držim u sebi dobiju oblik, ritam i značenje. Kroz riječi izražavam ono što ponekad ne mogu reći naglas, suočavam se sa sobom, zapisujem emocije, brige i trenutke koji bi inače nestali. Pisanje me smiruje, pokreće i podsjeća me na to ko sam” objašnjava ona.
Ljubav prema književnosti razvijala je postepeno, č̣itajući obaveznu školsku lektiru, ali i djela popularne literature. Neka od njih ostavila su na Darinku snažan emotivni utisak.
” Knjige poput Hiljadu čudesnih sunaca i, Lovac na zmajeve, Haleda Hoseinija su mi pomogle da osvijestim složenost ljudske sudbine i svega što može da se dogodi u svijetu. Kroz njihove stranice počela sam da dublje razmišljam o ljudskoj snazi, žrtvi, nepravdi i tihim borbama koje mnogi vode, a rijetko ih ko vidi. Među knjigama koje bude svijest navela bih i Kradljivica knjiga, Markus Zusak koja govori o potresnoj priči djevojčice tokom Drugog svjetskog rata, kao i Ubiti pticuru galicu, Harper Li ,jer je to roman koji na jednostavan, ali na dubok način govori o pravdi, ljudskosti,odrastanju i tome koliko zapravo svijet može biti nepravedan. Te priče su mi pomogle da shvatim koliko je važno razumjeti tuđu bol i koliko riječi mogu probuditi empatiju koju često uzimamo zdravo za gotovo” kaže Darinka.
Njen stil pisanja je, kako kaže, emotivan i autentičan, svjesna odluka da piše iskreno i iz srca.
“Moj stil je uglavnom emotivan i ne plašim se da pretočim svoja osjećanja na papir. On jeste moja svjesna odluka i trudim se da to što pišem bude iskreno, da bude moje i predstavlja mene onakvu kakva jesam. Ne volim da pišem o nečemu sa čime se ne slažem ili što ne osjećam kao svoje, jer mi tada riječi djeluju prazno” objašnjava svoj književni stil ova talentovana djevojka.
Insipraciju najčešće nalazi u ljudima, njihovim sudbinama i onim što se krije iza površine.
“Najviše volim da pišem upravo o ljudima i o svemu što oni skrivaju ispod osmijeha. Mislim da su ljudi čudesna bića koja su naizgled jednostavna i izgledaju kao da im ne treba mnogo za sreću, ali su ljudi zapravo toliko kompleksni i u njima se kriju slojevi strahova,misli,uspomena i sjećanja na ono što su proživjeli, što su bili nekad i brige o tome što bi mogli biti u budućnosti. Sudbine raznih ljudi i emocije koje se gomilaju ispod površine, inspirišu me da pišem i pokušam da makar djelimično obuhvatim riječima način na koji doživljavam ljude” dodaje ona.
Njen autentičan izraz prepoznat je na brojnim konkursima, na kojima je učestvovala.
” Medju nagradama izdvajam prvo mjesto na državnom konkursu „Putevima ka jednakosti”, regionalno priznanje „Pečat Svetog Save”, kao i nagrade na konkursima „Mladi kao pokretači promjena i inovacija” i „Djevojčice o ženama koje su obilježile kulturu Crne Gore”. Ipak, najznačajna je bila prva nagrada na Takmičenju za najljepše pismo Crne Gore u osnovnoj školi. Ta nagrada mi je dala podstrek da nastavim dalje da pišem” prisjeća se brojnih priznanja kojima je nagrađeno njeno stvaralaštvo.
Kada njen rad bude prepoznat i nagrađen, to je, kako kaže, mješavina ponosa, zahvalnosti i olakšanja.
“Cilj mi nije nagrada. Želim da probudim emociju, pošaljem poruku ili samo ostavim trag” skromno kaže Darinka.
Proces pisanja za nju počinje jednom mišlju. Taj proces ne požuruje, pusti da ide svojim tokom. Tek na kraju ga uobliči, da budu skladna cjelina.
Balansiranje školskih obaveza i književnosti, priznaje, nije uvijek lako, ali “književnost ne doživljava kao obavezu. Piše kada može i osjetim potrebu.”
Danas kada se mladi okreću sve više upotrebi vještačke inteligencije, pa čak i u kreativnom procesu, ona prednost daje autentičnosti i ličnom izrazu.
“Vještačka inteligencija može da kreira, ali ne i da osjeća. Tekstovi bez emocija nemaju vrijednost. Autentičnost dolazi iz iskrenog ljudskog doživljaja, a to robot ne može predstaviti” kažem za kraj Darinka.
Milena Bubanja Obradović
