Za Vladimira i Milovana Savića, teren među „limskim“ zgradama nije samo igralište, to je bila njihova prva dvorana, gdje su pravila igre bila jasna: nema odustajanja, nema popuštanja i svaka pobjeda mora da se zasluži.
Na skromnom betonskom terenu, okruženom zgradama, bez trenera, ali pod budnim okom ekipe iz kraja, koja pronicljivo prati svaki pokret, rodila se ljubav prema košarci.
„Košarka je za mene počela na terenima između limskih zgrada. To nije bilo samo mjesto za igru, već i škola života. Tu se učilo kako pobijediti, izgubiti, biti hrabar” kaže Vladimir.
Vladimir sa sinom na “Limskim”
Njegov brat Milovan dodaje: „Gledajući brata i stariju generaciju kako svakodnevno igraju basket, bilo je dovoljno da se i ja zaljubim u ovaj sport. Limske su bile magično mjesto — škola, zabava, sastanci, rastanci, bjekstvo od problema, sve u jednom“.
Od tih početaka preko domaćih i inostranih timova i raznih profesionalnih tijumfa, prošlo je više od tri decenije. Danas su obojica uspješni u inostranstvu- Vladimir kao trener u Španiji, a Milovan kao igrač i selektor u Norveškoj. Njihov put do uspjeha satkan je od discipline, porodične podrške i neizmjerne ljubavi prema igri.
Podrška porodice, prije svega roditelja, bila je presudna da mlađi Savić pored brojnih talenata, ipak odabere košarku kao svoj životni poziv.
Milovan Savić
“Vjera i porodica su stub svega za mene. Nikad neću moći dovoljno da zahvalim mojim roditeljima što su ispoštovali moju odluku da želim košarka da mi bude život. Sigurno da im nije bilo lako, pogotovo mami preživljavajući sve moje povrede, a i obzirom da sam bio odličan đak u školi i da mi je knjiga išla od ruke, a oni prosvjetni radnici, ali kad su vidjeli koliko sam tvrdoglav, popustili su. Sjećam se da mi je tata dao jedan od najboljih saveta koje sam ikad dobio u životu: – U redu, odluka je tvoja. Gazi, daj sve od sebe uvijek, bez ostatka, i živi sa rezultatom kakav god da bude znajući da si dao sve od sebe” kaže on.
Iako ih dijele hiljade kilometara, Vladimir i Milovan su svakodnevno u kontaktu, razmjenjuju savjete i podršku. Njihovu bratsku ljubav dodatno osnažuje i ljubav prema ovom sportu.
„Ponosan sam na brata. Njegov prelazak u trenerske vode bio je prirodan, ima ogromno iskustvo i razumije igru iznutra” komentariše Vladimir, koju u Madridu već skoro deceniju gradi uspješnu trenersku karijeru.
Njihova povezanost ogleda se kroz to što sve uspjehe zajedno slave, ali se i skromno prema njima odnose, ponavljajući šalu koja ih prati godinama.
“Izmedju nas postoji pozitivna konkurencija koja nas obojicu gura naprijed. Uvijek se šalimo, kada bi on bio MVP utakmice ili šampionata, ili kada ja izbacim nekog igrača pa ih kasnije gledamo na raznoraznim prvenstvima, kažemo – Slabo je to za limske ili doći ćeš mi na limske. Ta veza nikad ne prestaje, bez obzira na kilometre između nas” šaljivo dodaje on.
To što je bio uzor mlađem bratu, poklapa se i sa njegovom trenerskim stilom, jer smatra da on uvijek mora biti primjer.
” Moj trenerski stil je baziran na disciplini, posvećenosti i razvoju kompletnog igrača – tehnički, taktički i mentalno. Smatram da je odgovornost ključ – da igrač razumije da njegov napredak zavisi od njega samog. Takođe, učim ih da budu borci, da nikada ne traže izgovore i da uvijek gledaju kako da doprinesu timu” objašnjava Vladimir.
Vladimir Savić
U sportskoj priči o uspješnim karijerama braće Savić, nemoguće je ne pomenuti Duška Koraća, njihovog ujaka i čuvenog sportskog novinara, koji je bio mnogo više od podrške sa strane.
” Ujko je bio glavni krivac za zaljubljivanje u sport. Brat koji je bio opsjednut košarkom, nikad nije mogao da se načudi kako sam bio u stanju da gledam 4, 5 sati bez prestanka skijaške skokove, slalom, skijanje na ledu, atletiku. Sve je to bilo Ujkovo maslo. Bio je strog, a veliki šaljivdžija, pravičan i imao srce za čitav svijet. Mnogo sam volio da provodim vrijeme sa njim i slušam dogodovštine iz svijeta sporta dok smo ispravljali krivu Drinu u Ržanici (mijenjali smo tok Kaludarske rijeke)” prisjeća se Milovan.
Govoreći o ujaku, jednom od najvećih imena sportskog novinarstva na ovim prostorima, Vladimir kaže da je on na njegov profesionalni razvoj imao veliki uticaj.
” Bio je britko pero, revolucionar u prenosima bijelih sportova i atletike. Iako nije bio direktno vezan za košarku, njegovo viđenje sporta, života i svijeta uopšte pomoglo mi je da budem ono što jesam. I da, nedostaje mi puno. Siguran sam da bi bio ponosan na nas, a znam i da nas prati odozgo. Pamtim ga po njegovom duhu, energiji i načinu na koji je pristupao sportu i životu. Njegova posvećenost i ljubav prema sportu su nešto što se rijetko viđa” emotivno odgovara Vladimir.
Vladimir i Milovan ipak, među najveće uspjehe ubrajaju to što su ostvareni porodični ljudi. Sa puno nježnosti govore o svojoj roditeljskoj ulozi i svojim životnim saputnicama.
” Ispunio sam svoj dečački san. Živim košarku. Zbog nje sam uspio da prevaziđem neke dječačke bolesti, da putujem, obiđem mnoge zemlje, upoznam različite kulture, upoznam nove ljude i steknem mnogo prijatelja, naučim nove jezike, naučim da vodim računa o svom tijelu i značaju ishrane i treninga, da zarađujem i obezbjedim hranu za najbliže, da pomognem roditeljima da napravimo našu kuću. Par mojih prijatelja može da potvrdi ovu moju priču, da kada bi smo sramežljivo pričali o curama, ja sam uvijek govorio da ću da oženim kovrdžavu, zelenooku. Košarka me je odvela u carski grad Kruševac, gdje sam upoznao moju kovrdžavu zelenooku koja mi je podarila moje najveće dostignuće, troje djece i punu kuću sreće” kaže za kraj razgovora Milovan.
“Limske” decenijama ostaju iste, simbol dobrog basketa i zabave, upornosti i strasti. Nove generacije, one koje sanjaju uspjeh braće Savić, znaju da ako se dokažeš na Limskim, spreman si za igru.
Milena Bubanja Obradović
