Piše: Amer Ramusović
Preminuo je Svetislav Stijović, prvi glavni i odgovorni urednik Radio Berana, čovjek sa kojim sam proveo nezaboravne novinarske godine i kada je bilo lijepo i kada je bilo loše za našu zajedničku (novinarsku) profesiju, a vijest o njegovoj smrti me jako pogodila i izazvala veliku emociju kod mene, jer izgubio sam iskrenog i dugogodišnjeg velikog prijatelja.
Pamtim ga ne samo kao kolegu, nego i kao istinskog prijatelja i vrhunskog profesionalca, novinara za kojeg su činjenice bile neprikosnovene, a poštovanje tuđe ličnosti i pridržavanje čojskog kodeksa urođeno opredjeljenje.
Riječ je o čovjeku koji je svojim životom i radom zavrijedio i trajno pamćenje i sjećanje. Smatrao je da novinarstvo treba i mora da bude časna profesija koja pomaže ljudima, a ne da ih raspamećuje i zaluđuje, uvijek spreman da na smiren i korektan način objasni svima onima i kada nijesu upravu.
Nakon što sam završio pripravnički staž u nekadašnjem kultnom beranskom listu “Sloboda”, radni angažman silom prilika započeo sam otvorivši samostalnu trgovačku radnju “Žurnal”.
Svoje vrle kolege i prijatelji Blagoje Korać i Sveto su došli da mi čestitaju novi posao, neskrivajući tugu što se opraštam od novinarskog posla, hrabreći me da ću kao čovjek koji se školovao i specijalizovao za novinarstvo, kad tad, opet dobiti priliku za ono zašta sam se i obrazovao i čime zaslužujem da se bavim.
Tako je i bilo, nakon samo godinu, kada je lokalni parlament Berana, na jednoj od sjednica početkom jeseni 1992.godine donio Odluku o osnivanju Radio Berana i imenovanju Svetislava Stijovića za gl.urednika, nije prošlo ni par dana kada je Sveto došao u moju tadašnju radnju da me moli i ubjeđuje da treba da se vratim novinarstvu, da mu trebam, jer trenutno u Beranama nema specijalizovanih i školovanih novinara i da sam mu potreban. Sjeo sam sa pokojnim roditeljima i suprugom sa kojom sam već dobio sina i donio odluku da se vratim “svojoj ljubavi-novinarstvu” a najviše, zahvaljujući Svetovoj upornosti i želji da zajednički ponovo idemo utabanim novinarskim stazama koje smo izgradili prije toga duži niz godina punih kolegijalnosti i prijateljstva.
Moje i Svetovo prijateljstvo se još više učvrstilo, rekao bih, radili smo non stop, jer smo bili nešto novo u gradu, trebalo je položiti taj ispit, jer to je ipak bio veliki izazov, ne samo za nas kao malobrojnu ekipu, nego i za cjelokupan grad.
Prihvaćeni smo sjajno.
A zasluge naravno najviše pripadaju Svetu koji se trudio da svakom građaninu izađe u susret, tu energiju prenosio na nas sve, a najviše na mene, jer smo ja i on “vojevali” već nekoliko godina prije u novinarstvu, a znali smo da osim svih oblasti koje smo pokrivali, često i sami čitamo čestitke, kojih je u vrijeme dok se služio vojni rok, za vrijeme slava, radosnih događaja, ali i kada su se trebale pročitati tada jedinstveno emitovane u nekom crnogorskom mediju umrlice na koje smo navikli naš narod i bili njemu uvijek na usluzi, bilo o kom da se radi, bez obzira na razlike u bilo čemu.
Sveto je odigrao veliku ulogu jer je bio čovjek koji je činjenice ređao jasnim, čistim jezikom iz koga se čita znanje i poneka metafora da udahne malo svježine oporoj slici stvarnosti. Ne sjećam se da je o nekome ružno ili uvredljivo govorio. Najteže što se moglo dobiti kao njegov sud je ćutanje o nekom. Prema sebi je bio najstroži, jer je bio vrhunski profesionalac uvijek spreman da zaštiti kolegu i da prihvati njegovu grešku.Po tome je bio prepoznat i zato su ga svi voljeli.
Takav je bio i onda kada je otišao u Radio Andrijevicu. I tamo je, kao i u Radio Beranama ostavio časan trag po kome ga pamte, prije svega njegove kolege koje su učile od njega, a onda i oni koji su tražili sugestiju ili pomoć od njega u rješavanju njihovih sopstvenih problema sa kojima su se suočavali u tom trenutku.
Njegov odnos prema riječi i izvoru, podrazumijevao je odanost i poštovanje čime je štitio sagovornika i sebe, ali i dostojanstvo profesije.
Zato je kod njegove porodice, kompletne familije, prijatelja i rođaka i naravno dugogodišnjih kolega, njegovim odlaskom na vječni počinak zavladala tuga i žalost jer smo izgubili vrsnog čovjeka koji je svojim životom i radom zavrijedio trajno pamćenje i sjećanje.
Njegovoj supruzi Mari, sinovima Marku i Mladenu, kao i bratu Ranku iskreno saučešće, ali i ponos što su ga takvog imali.
Neka mu je vječna slava i hvala.
Autor je bio dugogodišnji novinar Radio Berana i urednik “Slobode”, trenutno je urednik časopisa “Komuna”.
