Kada je poslije punih osamnaest godina ušao u nekadašnju upravnu zgradu fabrike celuloze i papira u Beranama, posljednji direktor ove kompanije prije njene privatizacije, Milić Joksimović, nije mogao ni slutiti šta će tamo zateći. On je, kao i čitava crnogorska javnost, znao da je fabrika odavno zatvorena, ali da je upravna zgrada gdje je nekada bio i njegov kabinet, dostojan predsjednika države, u takvom stanju, kaže da nije ni sanjao.
„Ovo je nešto što se ne može opisati riječima. Kako se osjećam dok to gledam, nemojte me pitati. Samo nikako ne mogu da razumijem zašto je dopušteno da ova nekada reprezentativna zgrada, kao i čitav krug fabrike, danas izgledaju ovako. Kome je to bilo u interesu“, pita Joksimović, dok stoji na ulazu ruševne zgrade.
Portal RTCG pratio ga je odatle do mjesta gdje je nekada bila direktorska kancelarija ili kabinet, i zabilježio nevjerovatne fotografije i video zapis.
„Da sam ovo pokušao da vam ispričam, vi mi ne biste vjerovali. Pogledajte i sami. Ovo je nekada bila najuređenija poslovna zgrada u državi. Ovo što sada vidite je horor film. Ne shvatam ništa. Šta je kome trebalo da iz nekadašnjeg kabineta odvaljuje zidove od skupog drveta i ormare, koje nije ni odnio nego trunu na patosu, ne znam“, kaže Joksimović.
Prijemna soba gdje je nekada bilo mjesto sekretarice sa šalterom, sada je svo u ruševinama. Da je nekada tu bio kabinet, svjedoče samo ostaci tapaciranih vrata na patosu, koja moramo nagaziti da bi prošli unutra.
„Ovaj komad namještaja koji je jedini ostao, ova drvena vitrina na podu, pravljena je specijalno za ove namjene. Mislim da je namještaj koji je krasio ovaj kabinet vrijedio u današnjem novcu, nekoliko desetina hiljada eura. Ovakav kabinet nije imao ni predsjednik opštine, a dostojan bi bio i kabineta predsjednika države“, priča Joksimović.
Od ulaznih vrata, do ove prostoreije, sve je u stanju kao i ova kancelarija. Vandali, lopovi, bivši ili sadašnji privatni vlasnici, odnijeli su sve što se moglo odnijeti, i svaka prostorija liči jedna na drugu. Hrpe starih papira ili ostaci namještaja, rupe u zidovima odakle su čupani kablovi, stepenište bez metalne ograde.
„Nije mi jasno šta je nekome trebalo da uništi poslovnu arhivu. Petnaest hiljada personalnih dokumenata više nema. Toliko je radnika prošlo kroz ovu fabriku od njenog nastanka do zatvaranja. Bilo ih je iz svih djelova SFRJ, iz inostranstva. Upravo svjedočimo tome da je sve uništeno“, kaže Joksimović.
Nekadašnja fabrika celuloze i papira u Ivangradu, kako se grad u to vrijeme zvao, građena je nekoliko godina i završena 1964. godine.
„Bio sam dječak i imao sam trinaest godina kada je fabrika otvorena. Bilo je to jednog 13. jula, i na platou ispred ove upravne zgrade priređen je nevjerovatan program. Naroda je bilo toliko da se stajalo na jednoj nozi. To je bio praznik“, prisjeća se Joksimović.
Fabriku celuloze i papira su gradili finski inženjeri i radnici, po ugledu na najbolje fabrike u toj skandinavskoj državi, a njihov predsjednik Urho Kekonen, posjetio ih je početkom maja 1963. godine, sletevši na beranski aerodrom gdje ga je dočakalo i staro i mlado.
Joksimović podsjeća da je to bila prva fabrika koja je zatvorena poslije takozvane AB revolucije.
„Neposredno prije zatvaranja zapošljavala je preko dvije hiljade radnika. Upravo tada kanadski stručnjaci su boravili u Beranama i napravili plan reorganizacije u kojem je stajalo da fabrika može sasvim optimalno i uspješno da radi sa 930 radnika. Uprkos tome mladi i lijepi su donijeli odluku o njenom zatvaranju“, podsjeća Joksimović.
Sedam godina kasnije tadašnje državno rukovodstvo odlučilo je da otvori samo papirni blok i zapošljeno oko 250 radnika. Papirni blok je uspješno radio do 2004. godine, kada je otišao u novi stečaj. Privatizovan je u trenutku kada je fabrika tehnološki dovedena do savršenstva za proizvodnju najkvalitetnijih papira.
Joksimović je nekoliko godina bio posljednji direktor prije stečaja i privatizacije.
„Privatizovana je ponovo u najboljem stanju. Ne mogu da shvatim šta je bio interes privatnika. Pojavljivao se jedan biznismen iza koga su stajali drugi beogradski biznismeni porijeklom iz ovih krajeva. Sada čujem da su ti drugi bizismeni sve ovo što vidite, a to je 26 hektara zemljišta i sve zgrade, pa i ovu poslovnu, prodali trećem vlasniku za jednu polovinu jedne akcije u beogradskoj kompaniji Energoprojekt, gdje su postali većinski vlasnici. A samo papir mašine su, koliko znam, prethodno prodali nekim turskim preduzetnicima za tri i po miliona eura“, kaže ovaj čovjek.
On se prisjeća kako je nekada bilo riječi o tome da se poslovna zgrada nekadašnje fabrike celuloze i papira pretvori u studentski dom, pa da od toga nije bilo ništa.
„Da je makar sačuvana toliko da se može pretvoriti u muzej te nekadašnje kompanije, i to bi bilo nešto. Ovako, ne vrijedi više ničemu. Ovo nije učinilo vrijeme, nego ljudska ruka. Pogledao sam dobro. Krov nigdje ne prokišnjava. Neko je ovo temeljno uništavao. Sada je preostalo samo da se na četiri ćoška postavi eksploziv i da se sve sruši, da neko u njoj ne strada“, kaže Joskimović.
Dok sumira utiske obilaska svog radnog mjesta od prije skoro dvije decenije, on prelistava nekoliko vrijednih dokumenata koje je pronašao na podu u kancelariji. Planovi i programi razvoja grada i fabrike iz daleke 1977. godine.
„Ovo više niko u Crnoj Gori nije u stanju da napiše. Teško može i da razumije šta tu piše. Ovo su bili najveći stručnjaci u toj oblasti u SFRJ“, kaže poslednji direktor bivše fabrike celuloze i papira.
Joksimović zamišljeno ispija espreso, uz mučnu tišinu i teške utiske obilaska fabrike u kojoj je proveo lijepe godine. Sprema vrijedne dokumente u fasciklu i, odlazeći, nosi ih pod rukom za uspomenu, kao jedino vrijedno što je mogao pronaći u svom nekadašnjem kabinetu.
Izvor: RTCG
