Piše: Tufik Softić
Bio sam vrlo tužan kada sam poslije jednog teksta o beranskoj mljekari “Zora“ i kriminalu koji je tamo napravljen početkom dvijehiljaditih godina, u jednom od komentara pročitao i saznao da je moj prvi sagovornik koji je imao hrabrosti da u to vrijeme imenom i prezimenom o tome progovori, preminuo.
Znao sam, naravno, ali to nisam napisao, da je Dragan Miljković otišao iz Crne Gore za Beograd i da je živio u Zemunu, ali smo kroz dvije decenije izgubili komunikaciju.
Kao jedan od prvih zviždača u Crnoj Gori, njegovo ime je, očigledno, ostalo upamćeno. Danas, nažalost, samo za rijetke koji nisu zaboravili to vrijeme.
Prisjećam se naših dugih razgovora u njegovoj malenoj radionici, u podrumu zgrade gdje je živio. Dok je na sopstevim mašinama prekovremeno privatno izvodio nevjerovatno vješte razne metalostrugarske poslove, da bi preživo teške godine izbjeglištva, pričao mi je o tome šta je sve urađeno u fabrici miljeka.
Kako su uvožene stare i izraubovane mašine i kako su prikazivane kao nove. Do detalja sam znao svaki sitnicu, čak i serijske brojeve mašina koje su vraćene nekoj holandskoj firmi odakle su uvežene. Nisam sve napisao, ali sam bilježio, da bih zaštitio i njega i sebe od mogućih tužbi.
Iz dana u dan su se ređali tekstovi, a uz kafu, sprat više, u njegom stanu, nastavljali smo privatne i prijateljske razgovore. Bio je vrlo inteligentan čovjek i potpuno svjestan da to što priča ima težinu informacije koja bi morala da se provjerava i procesuira po službenoj dužnosti.
Nikada mi nije rekao da ga to brine ili da ga je strah. Ali, činjenica da je na kraju bio prinuđen da najprije napusti fabriku, a nedugo potom da ode i iz Crne Gore, govorila je u prilog tome da je sasvim sigurno zbog javnih istupa primao prijetnje. Nekoliko puta smo se čili telefonom dok je živio u Zemunu, interesovao se šta se dešava sa fabrikom kojoj je bio posvećen kao privatnom poslu i vjerovao da se može spasiti. I bio je strašno razočaran kada je čitav projekat propao.
Samo je rekao da je to „kriminal zbog kojeg će kad-tad neko morati da odgovara“.
Nije u to vrijeme bilo lako biti „zviždač“.
Prije svega to je značilo da vam je glava u torbi, a onda sve drugo – pritisci, prijetnje, maltretiranja i otkazi. Tako je bilo i sa mojim poznanikom, podgoričkim policajcem Goranom Stankovićem koji je progovorio i svjedočio o policijskoj torturi i maltretiranju političkih neistomišljenika.
Jedne godine je dobio nagradu za hrabrost i izuzetnost, a već poslije nekoliko mjeseci, zbog pojačanih pritisaka, obezbijedili smo mu siguran prevoz do Luksemburga. Tamo je bez ikakvih problema dobio politički azil.
Davno je bilo i ne mogu nigdje naći podatak da li se eventualno vratio. Prije mislim da je i dalje u Luksemburgu.Kao što je u Luksembrugu još uvijek i moj veliki prijatelj Enver Dacić, jedan od pet rožajskih policajaca koji su ostali bez posla kada su progovorili o tome da je šverc cigara državni posao. Poslednji put smo razmijenili poruke prošlog ljeta kada je uhapšena rožajska grupa na čelu sa Mujom Mujevićem. Očekivao sam da će mi odgovoriti kako je došlo vrijeme da se vrati. Najprije je počeo nešto da kuca, a onda je prekinuo. Poslije sat vremena stigla mi je poruka koju mu je neko očigledno izdiktirao, jer apsolutno nije odgovarala njegovom stilu ni pisanja ni govora.
Poručio mi je samo da je i dalje u posebnom programu policijske zaštite u toj državi, i da su mu mogućnosti obraćanja preko medija strogo ograničene. Povjerovao sam na trenutak kako će se od nekuda vratiti makar Muharem Fejzić.
On je neko vrijeme slao poruke sa svog Fejsbuk profila o ljudima koju su prije pola godine uhapšeni, a koje je on još unazad deset godina označio glavnim švercerima cigareta. I onda ga je Viši sud u Bijelom Polju u odsustvu osudio zbog navodne klevete, zbog čega je i pobjegao iz Crne Gore. Ono što sam htio reći je to da se niko od zviždača sa početka dvijehiljaditih ko je našao utičište u zapadnoevropskim zemljama, nije do sada vratio. Vrijeme jeste liberalnije i slobodnije se diše. Slobodnije se i priča i piše.
Ali Crna Gora još uvijek nije donijela Zakon o zaštiti zviždača. Taj zakon je u formi nacrta polovinom prošle godine stavljen na javnu raspravu, ali nije ušao u skupštinsku proceduru i nije usvojen. To, naravno, znači da još uvijek ne postoji potpuna pravna sigurnost za zviždače, što za direktnu posljedicu ima slabost borbe protiv korupcije i nedostatak povjerenja javnosti u institucije.
Nema sumnje da će u procesu pridruživanja naša država morati i tu oblast da uskladi sa evopskom praksom, odnosno sa EU Direktivom o zaštiti zviždača (Direktiva 2019/1937), odnosno da do zatvaranja pregovaračkih poglavlja usvoji i ovaj zakon. Možda će tada biti vrijeme da nam se vrate neki od onih koji su imali hrabrosti da govore kada su svi drugi ćutali. Ili će u pravdu i pravnu sigurnost povjerovati tek onda kada se sretnemo u Evropskoj uniji.
Bilo kako, dubok naklon sjenima Dragana Miljkovića. Pozdrav ostalim zviždačima, gdje god da su.
